Šta reći na odlasku genija kakav je bio Steven Hawking? Po meni, on je otišao „Iza plavog horizonta događaja“ kako je to predivno opisao Frederic Pohl, američki¸pisac naučne fantastike 1977. godine. On je objavio nekoliko knjiga u serijalu „Kapija“. Prva knjiga se zove „Iza plavog horizonta događaja“. Tu se susreću nauka i fikcija, Hičiji (jedna napredna civilizacija) koji u Oortovom oblaku imaju kapiju za prolaz kroz crnu jamu i horizont događaja. U astrofizici crnih jama, postoji pojam koji se naziva horizont događaja. To jedna teorijski zamišljena sfera oko zvijezde koja se skuplja katastrofalnim procesom (kolapsom) da bi bila crna jama, a na toj granici ni svjetlost ne može da napusti oblast koja se pretvara u singularnost (doslovno tačku o kojoj možemo diskutirati samo na teorijskoj razini). Ja se sjećam kada sam, u doba klasične astronomije sa kraja šesedestih i početka sedamdesetih godina, pokušavao da shvatim šta su to crne jame? Literature o tome jedva da je bilo.

Do mene je nekako, iz Zagreba ili Beograda, došla jedna, na ruski prevedena knjiga grupe autora. Među njima je bio i Kip S. Thorne koji je zajedno sa Rainer Weissom i Barry C. Barishem dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2017. godine za otkriće gravitacionih valova. To je bila prva knjiga u kojoj se, kompliciranm jednačinama, opisivala fizika crnih jama. Ja sam to nekako shvatio, grubo govoreći samo u dijelovima teksta gdje nisu biti tenzori i slične jednačine, i pretočio u moju tadašnju knjigu Astronomija, udžbenik iz sredine sedamdesetih. To sve je bilo prikazano na par stranica i poslije sam doživio da mi je par kolega koji su sa mnom studirali fiziku u Sarajevu kazalo da su tek tada shvatili šta bi to trebale biti crne jame. Zašto pričam o ovome. Steven Hawking se, pored ogromnih naučnih prodora u kosmologiji, bavio i crnim jamama i prvi dokazao da njihovo iščeznuće sa pozornice svemira nije kraj, već da one ipak mogu da „isparavaju“ tokom ogromnih perioda vremena. Dakle, da ipak komuniciraju sa vanjskim svemirom. Tako da mislim da je Hawking otišao iza plavog horizonta događaja, tamo gdje i informacije ne moraju da iščeznu, i da je obilježio epohu posljednje polovine prošlog stoljeća. Bio je posljednji koji je imao čast da bude profesor na „Lucasian Chair of Mathematics“, položaj na Univerzitetu u Camridgeu, gdje je „stolovao“ i Isaac Newton 1669. godine.

Autor: Muhamed Muminović