Već noćima, zahvaljujući vedrini, mnogo ljudi je opazilo sjajne tačkice koje grupno putuju preko neba. Oni koji vole teorije zavjere odmah su to povezali sa Korona virusom, Bil Gejtsom i sličnim tematikama. Istina je drugačija. U pitanju su STARLINK sateliti američke kompanije SPACE X. Nakon uspješnog lansiranja sveukupno 60 satelita putem rakete FALCON 9, od 22. aprila 2020., u Zemljinoj orbiti imamo 422 satelita firme SPACE X čiji je vlasnik Elona Muska. Inače, raketa nosač FALCON 9 nosi 60 satelita čija sveukupna masa iznosi 14 tona. Kada se izbace iz rakete nosača, sateliti kraće vrijeme lete zajedno, zatim se raspršavaju, a u konačnici (koristeći ionske motore) dolaze u svoju planiranu orbitu na oko 550 km iznad Zemlje. Plan komapanije SPACE X je da do 2024. godine lansira 12 hiljada satelita, a zatim čak 42 hiljade satelita. Elonovi planovi veoma su uznemiri astronomsku zajednicu. Zašto?

Svrha STARLINK projekta je da se Internet dovede u najpustije predjele, naprije Amerike, a zatim i cijele planete. Klasični načini dovođenje Interneta u zone daleko od većih gradova su preskupi. Elon Musk je u ovoj činjenici prepoznao priliku za odličnu zaradu i kasniju upotrebu tih sredstva za planirane ekspedicije na Mars. Trenutni satelitski Internet ide preko stacionarnih satelita koji se nalaze na visini 6 000 km iznad Zemlje. To je znatno sporije, a STARLINK na mnogo nižoj orbiti može da obezbjedi super brzi Internet na bilo kojoj tački Zemlje, čak na pustim predjelima okeana. Signal sa satelita kroz vakuum je brž i za oko 47% od signala koji putuje optičkim vlaknima na Zemlji. Međunarodna astronomska unija (IAU) je već izrazila svoju zabrinutost da će toliki broj satelita imati jako negativan utjecaj na astronomska posmatranja. Gomile satelita koje lako vidite i golim okom, ulaze u vidna polja teleskopa i pravit će velike probleme – posebno za nove teleskope koji se grade. Već ima primjera kako ta “najezda” satelita utiče na istraživanje dubokog svemira.

Nakon brojnih urgencija iz astronomske zajednice, Elon Musk je najavio da će smanjiti refleksivnost satelita (koji sjaje tako što odbijaju sunčevu svjetlost). Eksperimentalno je to i uradio, ali astronomi smatraju da je to nedovoljno. Pored optičkih problema, tu je i uticaj na radio astronomska istraživanja. Frekvencije koje koriste ovi sateliti su blizu onih koje koristi radio astronomija. Tu je i problem svemirskog otpada, jer stotine hiljada dijelova i djelića raznih ranije lansiranih satelita kruži oko Zemlje. Oni predstavljaju direktnu opasnost za ljudske ekspedicije oko Zemlje, ka Mjesecu ili Marsu. U okviru projekta Starlink planirano je da se sateliti kada im istekne rok trajanja, ostatkom ionskog pogona usmjere ka Zemlji i sagore u njenoj atmosferi.

Svaki STARLINK satelit za približno 93 minute obiđe jedan krug oko Zemlje. Obzirom na činjenicu da se Zemlja okreće oko svoje ose, on svaki put nadlijeće različite tačke na zemljinoj površini. Kad ponovno dođe nad istu tačku, Zemlja se malo okrenula, pa satelit nadlijeće druga mjesta. Tako da je rojeve Starlink satelita moguće pratiti u periodima kada nekoliko noći nadlijeću određeni region. U svakom slučaju, pred nama su novi izazovi, a naredni mjeseci i godine pokazat će koliko je ovaj tehnološki prodor koristan, a koliko štetan za čovječanstvo. Nebo pripada svima nama, ali se dešavaju i situacije kada jedna država (USA) dozvoljava da se lanisraju sateliti čije djelovanje je upitno.

Pišu: Muhamed Muminović & Adela Subašić-Kopić