Kad bi mu ko otvoreno rekao da radi u firmi čiji bi se poslovi jedva mogli nazvati polulegalnim i kada bi mu u lice sasuo ogoljenu istinu o njegovom korumpiranom, prevrtljivom direktoru, Mihajlo bi to negirao jer nije htio da se potencijalno nađe u kompromitirajućoj situaciji i izgubi posao. Međutim, sve što su mu govorili bila je istina.

Sada se nalazio u kancelariji direktora, a to je značilo da za njega sprema neki prljav posao. Sjedio je u stolici uskog i visokog naslona, ispred kružnog stola s ekranom preko čitave njegove kružne plohe. Direktor je stajao nasuprot njega, nabranih, zlokobnih obrva i četvrtastog, pljosnatog lica nagnutog nad ekranom stola. Gledao je mapu svemira prelazeći prstom po umašćenom staklu sve dok nije našao ono što je tražio, pa razvuče palac i kažiprst po ekranu i poveća jednu od mnogobrojnih planeta na mapi.

„Tu trebaš ić.“ Mihajlo je ustao iz stolice i nagnuo se nad sto. Na ekranu je vidio snježnu planetu, a u svom radnom životu vidio je mnoge. I ova je izgledala kao i sve ostale, snijeg, snijeg i mnoštvo snijega preko čitave površine planete. Nalikovale su na velike snježne lopte u svemiru. Taj snijeg ni u kom slučaju nije bio prirodan. Kada je potrebno nešto sakriti ili zataškati na nekoj planeti, ili ako bi se iz bilo kog razloga javila potreba da se cijeli jedan svijet baci u zaborav, za velike sume novca, veće no što bi Mihajlo mogao i zamisliti, korporacija bi odradila proces zamrzavanja svijeta. Izmijenila bi klimu dok na planeti ne bi otpočelo novo i jedino godišnje doba poznatije kao vječna zima.

Mihajlo je na kružnom ekranu stola gledao snijegom zatrpanu planetu, a direktor mu je još samo rekao znaš šta ti je činit i cimnuo glavom prema izlaznim vratima signalizirajući mu da izađe. Mihajlo je dobro znao šta mu je činit jer je to radio mnogo puta ranije. Snježne planete, ti zamrznuti svjetovi, često su bili ispunjeni raznim bogatstvima, zakopanim blagom, a njegov direktor je iz provjerenih izvora saznao da se na ovoj planeti, ispod silnog snijega, duboko u zemlji kriju ogromne količine skupocjenih minerala. Mihajlo je dobio zadatak, kao i mnogo puta prije, da izmijeni klimu na zamrznutoj planeti dok se snijeg potpuno ne otopi. Njegov partner Albin, kopilot i pomoćnik na terenu, bio je na bolovanju zbog trovanja pokvarenim mesom. Pošto bi putovanje bez kopilota i pomoćnika bilo čisto ludio, Mihajlo je pozvao sestru Dinku da mu pomogne.

Letjeli su ka zamrznutoj planeti u pljosnatom svemirskom brodu oblika dva spojena trokuta. U svakom vrhu trokuta nalazila se po jedna ustakljena kabina za pilota i kopilota; u jednoj je sjedio Mihajlo, u drugoj sestra Dinka. Pogledala ga je kroz staklo kabine i on je, ne okrećući glavu, osjetio njen ljutiti pogled. Pošto je vidjela da je brat ignoriše, uključila je tanki mikrofon na glomaznim slušalicama s cirkonima. „Znam da se praviš da ne vidiš da te gledam.“ On i dalje nije okrenuo glavu prema njoj. „Joj lika, poznajem te čitav život i tu tvoju facu čitam ko otvorenu knjigu. Okreni se, vrijeđaš mi inteligenciju.“ On je na jedvite jade pogleda.

Znao je šta ga čeka. Još jedno pametovanje, još jedno sestrinsko očitavanje bukvice. „U čemu je problem?“, reče on u svoj mikrofon. „U čemu je problem?“ reče ona. „Znaš ti dobro u čemu je problem. Milijardu puta smo pričali o ovome.“ „Šta je problem? Jel što sam te zvao da mi pomogneš?“ „Upravo to.“ „Jel ti to toliko teško?“ „Naravno da nije i nije u tome problem.“ „Pa zbog čega se onda ljutiš?“ „Opet se praviš lud.“ „Ne pravim, fakat ne pravim.“ Pravio se. „Reci fino u čemu je problem.“ „Problem je što ti činim jebenu uslugu, a ti to ne smatraš uslugom. Stalno ti to ponavljam.“ „Jel sestru moram molit za uslugu?“ „Ne moraš me molit, već trebaš da budeš zahvalan, da cijeniš što ti pomažem.“ „Ne kontam, kako misliš zahvalan?“ „Kad god me zoveš da ti nešto pomažem ti smatraš da je to nešto što se od sestre podrazumijeva. Nikako da shvatiš da ti činim uslugu, da sam izdvojila svoje vrijeme zbog tebe. Mogo bi mi barem nekad reći jebeno hvala!“ „Kad ti to meni pomažeš, majketi? Kad sam te zadnji put zvao da mi nešto pomogneš?“ Ona od bijesa lupi po unutrašnjosti stakla koje je natkrivalo kabinu. „Tako znači. E upamti ovo putovanje. Sad ću ti pomoć i nikad više. Upamti šta sam ti rekla.“ On zakoluta očima i ne reče ništa. Nije mu bilo do svađe, a i dojadila mu je jedna te ista rasprava svaki put kad bi je zamolio za kakvu uslugu.

Nakon pola sata šutnje i gluhe svemirske tišine, ugledali su snježnu planetu pred sobom. Obasjana zvijezdom oko koje je kružila, planeta je nalikovala na veliku grudvu snijega u svemirskom crnilu. Svemirski brod je jurio prema planeti zabivši se sa svoja dva špica trokuta u oblake. Prošli su kroz gusto bjelilo i ubrzo su sletjeli na površinu planete. Obukli su zaštitna odijela s mikrogrijačima, te su izašli iz svojih kabina i zagazili u duboki snijeg. Svuda oko njih se prostirala snijegom zatrpana ravnica. Snijeg je neprestano i neumorno padao. Razgledali su neko vrijeme okolinu, ali pošto se nije imalo šta vidjeti u bijeloj pustinji baciše se na posao.

Iz svemirskog broda povadiše sav potreban materijal i počeše sastavljati stroj za mijenjanje klime. Poslije dugotrajnog šarafanja, lupanja čekićem i zavarivanja umornim i promrzlim prstima u rukavicama s nekvalitetnim mikrogrijačima, stroj je bio sastavljen. Bila je to deset metara visoka metalna kocka s rupom na gornjoj strani u kojoj su u slojevima bili poredani prstenovi različitih širina. Dinka je pokrenula mašinu i između slojeva prstenova i rupe izleti žućkasto-zelena zraka i zabi se u oblake. Tamo gdje se zraka zabila oblaci oko nje poprimiše njenu boju koja se širila i razlijevala na sve strane. Zraka je pocijepala oblake i u tom proširenju se pojavilo nebo i velika blještava zvijezda. Zraka je mijenjala atmosferu planete praveći žućkasto-zeleni omotač zbog kog će prosječna temperatura na planeti drastično porasti.

Snijeg je prestao padati, a na nebu više nije bilo oblaka. Nakon nekoliko dana temperatura je porasla do te mjere da Mihajlu i Dinki više nisu bila potrebna zaštitna odijela s grijačima. Gledali su kako nebo poprima žućkasto-zelenu nijansu dok se snijeg rapidno topio. „Još mi nisi reko hvala“, progovori Dinka. „Za šta?“ „Što sam ti pomogla.“ „Opet počinješ.“ „Moram kad si nezahvalan.“ „Popusti me.“ On krenu hodati po bljuzgavici ispod koje se naziralo tlo. Htio se udaljiti od Dinke, nije imao snage za raspravu. Ona krenu za njim šljapkajući kroz bljuzgavicu. „Jel to bježiš? Jel toliko teško reći hvala?“

On ubrza hod. Bljuzgavica se sve više pretvarala u vodu i ispod nje se pojavilo tamno tlo. „Nezahvalno đubre, ja ću ti uvijek pomoći. Uradiću za tebe šta god treba, ništa mi nije teško, samo tražim da me malo više cijeniš.“ „Ne mogu više ovo slušat.“ Potrča po otopljenom snijegu i zastade. Ispred njega snijega više nije bilo, samo pokoja lokva tu i tamo. Otkriveno tlo bilo je čvrsto, tamno i grbavo. Mihajlo se sagnuo i opipao tlo pod nogama. Na dodir ga je podsjećalo na teksturu životinjske kože s tankim brazdama.

Svuda uokolo pružala se tamna kožna površina. Hodali su petnaestak minuta u neodređenom pravcu dok nisu naišli na velike izbočine u zemlji. Bilo ih je posvuda i nalikovale su na ispupčene i razgranate rijeke. Dinka je prišla dugačkoj izbočini koja je krivudala daleko u daljinu kao kakav zaobljeni zid. Imala je istu teksturu kao i tlo, samo što je na nekim dijelovima bila toliko zategnuta da je postala providna. Unutar izbočine Dinka je ugledala bezbojnu tečnost kako protiče, a u njoj je plutalo mnoštvo smrvljenog kamenja. Nisu imali ni najmanju predstavu u šta gledaju, pa krenuše hodati prateći dugu vijugavu izbočinu. Ona se granala na sve strane i oni su brzo dobili osjećaj da su upali u zamršeni labirint.

„Mislim da smo se izgubili“, reče Mihajlo. „Umrijećemo ovdje a ti mi se nećeš zahvaliti.“ „Čuj umrijet. Malo smo zalutali, ništa strašno.“ „Važno je da i dalje izbjegavaš da mi kažeš hvala.“ Mihajlo je hodao ignorišući je. „Mislim da smo odavde došli. Ček, nije tu, mora da je tamo…“ Ispred njega se pojavio procjep u zemlji, a u njemu gomila kamenja. Nešto se među kamenjem pomjeralo i povremeno izvirivalo, nešto poput crnih dlakavih pipaka. Kako je hodao prateći procjep, sve je više bilo tih pipaka. Uvijali su se iz zemlje kao crna vatra dok se u njoj kamenje gubilo. Na kraju procjepa pojavio se ogromni otvor oblika lista. Bila je to mračna jama s rubom od špicastih zuba koji su drobili veliku stijenu. Prepolovila se pod pritiskom oštrih zuba, a zatim je iz bezdana izvirio vlažni dugački jezik prekriven venama, omotao se oko kamenja i povukao ih u tamu iz koje je došao.

Dinka se pojavila pored Mihajla šokirana ambisom pred sobom. Nedaleko od otvora obrubljenog zubima u tlu se budilo ogromno oko s višeslojnim kapcima, dok se naposljetku ispod njih ne pojavi crna zjenica nalik na osmokraku zvijezdu. Dinka reče posljednji put, mehanički i nesvjesno ni hvala nisam dobila, tlo se zatrese i oni upadoše u bezdan među zuba. Upali su u ždrijelo Gutača Svjetova.

Nakon stoljetnog objeda gigantski stvor je pojeo i posljednje mrvice planete. Predugo je ležao prekriven snijegom i bilo je vrijeme da se protegne. Ispravio je svoje zmijoliko tijelo koje je tako dugo obmotavalo i proždiralo planetu. S donje strane tijela koprcali su se bezbrojni crni i dlakavi pipci. Jezikom je prelazio preko šiljatih zuba, čisteći ih od ostataka planete. Svemirom je zaplovio kao jegulja tražeći sljedeći obrok. Uvijao se i krivudao zaobilazeći asteroide, dok su se oni pipci koprcali pod njim. Kada je pronašao svježu planetu oko nje je omotao svoje duguljasto tijelo kao klupko i polako počeo žvakati i gutati novi svijet pod sobom. Beživotna tijela Mihajla i Dinke polako su nestajala u želucu Gutača Svjetova.  

Autor: Saša Džino
(Sva prava pridržana)