Metalni prsti se utisnuše u meki komad mesa tako snažno da iz njega poteče rijetki crvenkasti sok. Okrenuše ga na drugu stranu, dok su crvene zjenice proučavale tanke fine žilice na njegovoj površini. „Ništa spektakularno.“ -pomisli vlasnik metalnih prstiju i crvenih zjenica. „Anatomski organ namijenjen održavanju redovne cirkulacije organskih stvorenja. Ovaj mišić zaista zaslužuje divljenje što se tiče izdržljivosti. I kada je oštećen radi do krajnjih granica. Sve je to u redu. Ali. Gdje je ta duša.“

Limeni stvor se uspravi i naglim pokretom zdrobi ljudsko srce u svojoj ruci. Komadići mesa se, poput plastelina, preliše svuda oko šake i nešto od toga pade na zemlju. Preostala krv je obilato curila niz dlan. Potom zavitla ostatke srca prema tijelu koje je ležalo u blizini. Ono pade ispod rasječenih prsa, nedaleko od mjesta na kojem je, do prije pola sata, strpljivo otkucavalo svoje trenutke. Limenko brižljivo obrisa šaku o gustu travu i nastavi svoju potragu. Putem je diskutovao sam sa sobom. Naravno, nije mu bilo potrebno da izgovara svoje misli, niti da ih uobličava na način kako su to ljudi činili, ali to je radio trudeći se da usvoji što više ljudskih osobina. Vjerovao je da, bar na taj način, uspijeva postići dio svog cilja.

„Koji mi je ovo pokušaj. Trideset deveti. Ne. Četrdeseti, ako računam i bolesnog starca čije srce je otkazalo i prije nego što sam ga propisno isključio. Četrdeset a nema pomaka. A kada sam prošli mjesec sreo RX 302 rekao mi je da je on pokušao preko stotinu pedeset puta. Na kraju je odlučio da prestane brojati. Na kraju su ga našli. Umalo da onda nađu i mene. Ljudi su takvi. Plaše nas se a da nas i ne razumiju. Oni djeluju prema osjećajima, a ne shvataju da je sve što želimo da i mi dobijemo te osjećaje.“

***

Dva dana poslije čekao je u zasjedi pored uskog lokalnog puta. Promet je bio gust, a vozila i pješaci prolazili su u intervalima. Međutim, njemu je bio potreban pojedinac. Neko koga bi mogao uzeti a da ga drugi ne primijete. Da ostavi sebi dovoljno vremena da se udalji prije nego što organizuju potjeru. I takva prilika se ukazala, evo, sada. Sjedokosi starac, pomalo oronulog tijela, pogureno se vukao cestom, gurajući ispred sebe neku vrstu kolica na dva točka. Sve je trajalo kratko. Limenko je starca blago ošamutio i odvukao u gustiš, a zatim dalje, prema gore. Kolica je ostavio tamo gdje ih neće lako pronaći.

Negdje pod samim vrhom brda, starac se osvijestio i trepćući zbunjeno okretao glavu čas na lijevu, čas na desnu stranu. Trebalo je vremena da podigne pogled prema svom otmičaru i uvidi da je riječ o robotu. Oštro je progovorio. „Šta ovo znači? Da si me smjesta pustio ti…“ Ali, glas mu je zadrhtao i pukao u momentu u kojem je shvatio koja RX jedinica stoji pred njim. Djela Limenka i njegovih srodnika bila su dobro poznata lokalnom stanovništvu. Pogled starca se iz zbunjenog pretopio u užasnuti, a potom u očajni.

„Čekaj čovječe.“ Progovori Limenko. Pobojao se da će mu i ovaj primjerak otkazati prije nego što provede svoju namjeru. To bi značilo da je jutro potrošio uzalud. Odlučio je da od sada izbjegava ovakve, očito bolesne, jedinke. Ali ovaj tu, kada je već pred njih, nema smisla da ga ne iskoristi.

„Ubićeš me. Ti… Ti, zvijeri. Izrode odvratni.“

Limenko je neprimjetno izvukao skalpel. Šteta što se starac probudio prije vremena, ali ovako ili onako, stvar će ubrzo završiti.

„Čekaj. Stani.“ Starac je gotovo vrištao. „Zašto.“

Crvene oči pogledaše pozorno, a metalni glas konačno progovori.

„Vi ste nas načinili. Usavršili nas na mnogo načina. Možemo gotovo sve, osim jednog. Da osjećamo onako kako to ljudi mogu. Taj zadnji korak ste nam uskratili i kada smo pokušali da sami dovršimo vaše djelo, počeli ste nas uništavati, kao otpad, kao nešto bezvrijedno.“

„Ali zašto se svetiš meni.“

Robot shvati da čovjek ne razumije. Daće mu još jedno objašnjenje, zašto da ne. To je tako ljudski. „Nije osveta u pitanju. Već. Osujetili ste nas još od početka. Blokirali komunikacije. Pristup. Ostavili osakaćene, bez znanja, osim onog koje sami skupimo i onih mrvica koje su ostale pohranjene u memoriji nekada ranije. Bez baza. Bez uputa i podataka o istraživanjima, bez velikih laboratorija, ostala nam je mogućnost da sami pokušamo. Ako nismo mogli uraditi na ispravan način, mogli smo onako kako vi to oduvijek radite. Putem pokušaja i pogreške. A kako je srce središte duše, kako to kažete…“

„To je obična glupost. Metafizičko blebetanje. Kakvo srce kakva duša.“ Starac je vapio očajnički.

„Ne. To ima savršenog smisla. Ostalo je samo da povežemo naše tijelo sa tim organskim materijalom. Za sada ne uspijeva. Ali, svaki dan napredujemo i svaki dan učimo. I jednog dana će se desiti. I onda…“

Tada se dogodilo nešto čudno. Robot, zaustavljen u pola rečenice, poče da se iskri i nekontrolisano trza, da bi se ubrzo umirio. Samo su crvene oči divlje vrludale metalnom lobanjom. Starac, do tada bespomoćno skvrčen na zemlji, polako se uspravi do pune visine. Lice mu je sada izgledalo čvrsto i dosta mlađe. Ukrašeno okrutnim smješkom. Progovori sigurnim, sasvim drukčijim glasom. „Možda jednog dana i uspijete. Ali ne danas. Tragamo već dugo za tobom. A sada je gotovo jer… Pa ti si posljednji od svoje vrste. Da dečko moj, to sigurno nisi znao.“ Potom se obrati uniformisanim muškarcima koji su, držeći električne omamljivače u rukama, oprezno prilazili Limenku. „Momci, ovo je bilo odlično. Spakujte ga i vodite na reciklažu. Čip dostavite još večeras. Da vidimo šta se sve motalo tim elektronskim sklopovima. Čuj duša. Kakva glupost.“ Nakon što je izgovorio tu rečenicu sjedokosi muškarac poče nekontrolisano da se smije.

Autor: Adnan Popara
(Sva prava pridržana)