Grad je bio okružen visokim, skoro neprobojnim zidom i legenda je kružila da niko nikada nije uspio preći na drugi stranu bez kakve letjelice ili mimo velelepne, zamandaljene kapije. Dole, na jednom dijelu ispred zidina, nalazio voz iz nekog drugog, za većinu zaboravljenog vremena, kada su se ljudi i dalje prevozili ovako staromodnim prevoznim sredstvom. Imao je specifičan, starinski dizajn mašina, a detalj na prednjem dijelu lokomotive bio je najupečatljiviji dio čitavog voza. Bila je to velika, mehanička glava ovna s izraženim, predimenzioniranim, uvrnutim i odavno zahrđalim rogovima. Već vjekovima je ležao usnuo na starim šinama koje su vodile do zida grada i u njemu su i nestajale, kao da je neko nekada podigao zid preko samih šina kako bi mu prepriječio iskonski, zacrtani put.

U takve i slične teorije vjerovao je kult ljudi koji se godinama okupljao oko voza. Govorili su da ga moraju probuditi iz njegovog dubokog sna kako bi srušio zidove grada i kako bi nastavio svoje drevno putovanje.

Velika grupa ljudi okupila se oko voza. Stajali su u polukrugu ispred prednjeg dijela lokomotive, a na mehaničkoj glavi ovna stajao je vođa kulta, među kultistima poznat jedino po svom pseudonimu Pan. Tijelo mu je prekrivao veliki crni plašt sa zelenim kvadratima. Lice mu je bilo ofarbano zelenim, vodoravnim trakama. Govorio je strastveno i prodorno, te je lako mamio pažnju:

„Braćo i sestre kultisti, kao što znate, oteli su moju ljubav, zjenicu moga oka, moju najblještaviju zvijezdu i moj najmiliji cvijet, moju Liviju!“ Ljudi su počeli nezadovoljno uzvikivati, a povici vratimo Liviju mogli su se čuti od pojedinaca. „Pokvareni buržuji su nam je oteli i vratili u njihov usmrdjeli grad i lažni, buržoaski život. Zaslijepljeni komforom i perverznim luksuzom zaboravili su istinu. Zaboravili su na voz, zaboravili su na ovna i njegov san. Zaboravili su na njegovo Putovanje. Ali mi nismo zaboravili!“ Kultisti su urlali. „Kada su Liviju oteli, meni su srce slomili, a ja mislim da je ona bila istinsko srce našeg kulta! Uzeli su naše srce, našu dušu, našu Liviju! Moramo odmah vratiti srce kulta!“

Na drugom vagonu bili su naslagani ogromni zvučnici i među njima je sjedio di džej bez očiju. Dok je ekspresivnog lica puštao muziku i ritmično trzao ramenima, na golim grudima mu je poskakivala ogrlica od metaka. Drum and bass je treštao iz naslaganih zvučnika, a kultisti su plesali padajući u ritualni trans.

Vođa kulta je skočio s glave mehaničkog ovna, a plašt sa zelenim kvadratima za njim se zavijorio. Nedaleko od voza stajalo je nešto nalik na top. Ispred topa dva kultista dočekaše Pana. Između njih se nalazilo nešto nalik na metalni sarkofag. Jedan od kultista je podigao poklopac s metalnog sarkofaga, Pan je na glavu stavio zaštitne, okrugle naočale i legao unutra. Skupio je tijelo u uskom prostoru i kultisti su stavili poklopac preko njega. Zatim su podigli sarkofag i stavili ga u cijev. Podigoše cijev zajedničkim naporima, okrećući simultano dva velika točka sa strane. U podnožju topa nalazio se omanji tač skrin po kom je jedan od kultista prelazio prstom, pokrenuvši najzad mehanizam. Nakon blagog podrhtavanja iz cijevi je izletio sarkofag.

Velikom brzinom se kretao u dijagonali prema vrhu zida. Bila je to manje-više proračunata putanja, mada je jedva, za samo nekoliko metara, uspio preletjeti zid. Kada je bio s ono strane zida i kada se počeo obrušavati prema gradu, poklopac je spao sa sarkofaga i Pan je iskočio. U haotičnoj brzini na trenutak mu se pred očima pojavilo lice Livije, te se on probudi iz kratkometražnog sna, misleći da su mu se počele vrtjeti one čuvene posljednje slike života pred vlastitom smrću.

Plašt povuče rukama i od njega nastade padobran. Tad je vrtoglavi pad naglo usporio i Pan je u adrenalinskoj buri počeo stvarati mentalnu sliku grada pod sobom. Ugledao je čuveni raskošni trg, i iako za to nije bilo vremena, pogled mu se nakratko zadržao na velikoj, zlatnoj skulpturi hidre iz čijih su mnogobrojnih razjapljenih usta tekli mlazovi vode. Nedaleko od trga pronašao je sistem lebdećih mostova između dvije visoke kule, što je značilo da se tu negdje nalazilo ono što je tražio. Ivice plašta, odnosno padobrana, povukao je tako da je pad usmjerio prema mostovima.

I zbilja, s desne strana mu se ukazala željena građevina. Bila je to raskošna vila sa širokom, staklenom kupolom u središtu i sa šest tornjeva koji su bili kružno poredani oko kupole. Bila je to vila Livijinog oca. On ju je oteo, ili spasio, zavisi iz kog ugla gledanja se posmatra čitava stvar, i vratio kući, ili zarobio, opet zavisno od ugla gledanja.

Pan je pao na kupolu kao pero, te je skinuo zaštitne naočale i pogledao prostor ispod kupole. Sav taj luksuz bio mu je poznat iz Livijinih priča. Često su noći provodili ležeći na krovu voza, dok mu je Livija pod zvjezdanim nebom pričala o svom starom, buržoaskom životu s roditeljima. O očevom bogatstvu je naravno pričala s gađenjem, mada je Pan često u tonu njenog glasa osjetiti i neku vrstu sjete.

Na jednom polukružnom, plišanom kauču ugledao je Liviju u ležećem položaju. Nasuprot nje, u plišanoj fotelji sjedio je njen otac. Ne časeći ni časa, Pan je silovito počeo udarati čizmom po staklu kupole i nakon tačno četiri udarca, staklo se sasulo u hiljade komada. On propade kroz novonastalu rupu zadobivši nekoliko sitnih posjekotina po rukama. Nakon kiše komadića stakla, između Livije i njenog oca pao je Pan završivši u čučnju.

Čim je ugledao Liviju, zaboravio je koliko ju je bolno volio. Odmah je poletio prema njoj, a ona prema njemu. Sjediniše se u zagrljaju i erotičnom poljupcu. To u njima potraja vječnost i tu vječnost prekinu Livijin otac: „Ostavi je!“ Pan se otrijezni od požude i ljubavne supernove, te se okrenuo i zauze odbrambeni gard. Čovjek kamenog lica stajao je ispred njega s laserskim pištoljem u desnoj ruci. Pan je gledao u tminu njegove cijevi iščekujući svakog trenutka da mu vrela zraka prođe kroz lobanju, sprži ćelije mozga i prođe na drugu stranu. Razmišljao je o tome da li će se iz te rupe u glavi osjetiti smrad sprženog mozga.

„Neću ti dozvoliti da moju Liviju vratiš u vaš kult luđaka. Pogledaj se na šta ličiš, divljače! Ofarbao si lice tim trakama, ko to još radi? Pravi ste primitivci. I ti svi oni tvoji…“ Pan je iskoristio njegovo beskorisno blebetanje, iskreno misleći da je nadasve smiješan i patetičan. Naglo je skočio na Livijinog oca, a u zraku mu je iz narukvice izletio zdepasti, ali oštri nož. Otac je u trenutnom šoku izgubio na vremenu. Taman kada je podigao cijev laserskog pištolja, tada mu je oštrica zdepastog noža presjekla vrat. Trznuo je nogom i skljokao se na pod kao vreća mesa i kostiju.

Livija i Pan nisu više gubili vrijeme na strastima. Ona uze ključ od očeve letjelice i njih dvoje se ukrcaše. Pošta je Livija za razliku od Pana znala upravljati letjelicom, sjela je za kormilo. Crvena letjelica elegantnog, modernog dizajna izašla je iz garaže i iz jednog otvora sa strane vile uputila se prema vozu.

Sletjeli su u podnožje zidina u središte kruga koji su kultisti formirali svojim tijelima. Pan i Livija su izašli iz letjelice i kultisti ih dočekaše zadovoljnim poklicima. Pan im reče: „Moja najblještavija zvijezda je vraćena, moja Livija je ponovo ovdje sa mnom i s nama! Srce našeg kulta je spašeno! Vrijeme je da ga smjestimo u grudi kulta, da zakuca i pokrene krvotok kulta!“ Pan i Livija se poljubiše, a ona u zanosu krenu prema vozu. Skinula je svu odjeću sa sebe i ostade gola pred mehaničkom glavom ovna. Popela se i legla među njegove rogove raširivši ruke i noge. U glavi mehaničkog ovna poče nešto klepetati. Ispod nje, uski otvor joj je usisao i oderao kožu s čitavog tijela. Livija je vrisnula, ali ne od bola, već od hellraiserovskog, cenobiteovskog, perverznog, na neki način i religioznog užitka. Cijevi iz glave mehaničkog ovna pozabijaše se u oderano tijelo i počeše iz njega sisati krv. Oči ovna se upališe kao dva staromodna televizora. Na ekranima se pojaviše dvije unezvijerene zjenice. Radost kultista je bila jednaka onoj kada putnici u tramvaju nakon polusatnog čekanja povratka struje ugledaju ponovo upaljena svjetla. Pan se pope na glavu ovna, posljednji put poljubi Liviju u usta i obraze bez kože, te uđe u lokomotivu i zauze obećano mjesto mašinovođe. Kultisti pohrliše u vagone i odmah u kupeima počeše orgijati.

Usnuli voz se probudio iz dugog sna i nakon svih tih godina ležanja na šinama, najzad se pokrenuo. Krv Livije pokrenu čelične točkove i varnice sijevnuše pod njima. Voz je opovrgnuo teorije da je zid neprobojan, jer ga je s lakoćom probio. Ovan je ulazio u tkivo grada, rušeći sve pred sobom. U građevinama je za njim ostajao dugački, crvoliki trag. Voz je nastavio svoje iskonsko putovanje, na šinama koje su vodili ko zna gdje.

Autor: Saša Džino
(Sva prava pridržana)