Svanulo je milionito jutro u Leeri – najvećoj metropoli koju je ljudska civilizacija ikada izgradila. Njena bogatstva su se prostirala u visinu isto koliko i u širinu pa tako sunčeve zrake nisu ni dopirale do njenih saobraćajnica. Čovječanstvo se oporavljalo od sedme pandemije u posljednjih dvadeset godina i vladala je netrpeljivost među stanovništvom.

Kai je ležao sklupčan na krevetu. Još uvijek u dubokom snu, grlio je fišek pun novca kojeg mu je ujak Neven ostavio noć ranije. Probudio ga je alarm tačno u sedam sati, jer je želio da bude prvi u redu za ‘označavanje’, što je u stvari bio samo blaži termin za čipovanje. Po zakonu, svako ko napuni četrnaest godina dužan je imati usađen mikročip ispod lijevog oka. Taj čip je imao svoje prednosti i mane, ali ako pitate bilo kojeg stanovnika Leere on je bio nužno zlo, s tim da ni sami ‘označeni’ nisu bili sigurni koje sve mogućnosti posjeduje.

Kako je primicao termin označavanja, Kai je bio sve nervozniji. Potpuno je izgubio apetit. Nije ga zanimala piletina niti škampi koje je otuđio iz restorana Srebrni Tigar noć ranije, tako da je preskočio doručak. Jedino o čemu je razmišljao je kako će mu se za par sati u glavi naći nemili komad tehnologije koji će ga pratiti do kraja njegovog života. Napustio je svoje strogo improvizovano skrovište koje je nazivao ‘Dom 2.0’ i zaputio se prema glavnoj saobraćajnici. Prolazeći kroz mračnu pasažu primijetio je mnoštvo svijetlećih, reklo bi se u zraku lebdećih, slova i brojeva. Pričali su mu, dozivali ga, ali Kai kao da na to nije ni obraćao pažnju. Nije se obazirao na glasove koje su ponavljale njegovo ime i govorile mu da će uskoro biti dio njih.

Na samom ulazu u pasažu ga je čekao njegov Ultrabajk. Bio je to bicikl na nuklearni pogon. Ako je vjerovati riječima proizvođaća, koristio je male količine plutonijuma koje su bile sigurne po zdravlje čovjeka. Nije bio pretjerano snažan, ali zato za njega nije bila potrebna vozačka dozvola. Kako bi ga uvijek našao gdje ga je i ostavio, Kai je bajk osigurao katancem koji se otvara na njegov DNK. Nakon dvadesetominutne vožnje kroz gust saobračaj, stigao je do ministarstva i to po običaju, pola sata ranije. Prostrane stepenice ispred zgrade koja tu stoji još od dvadesetšestog stoljeća su bile puste. Početak radnog vremena je odlučio sačekati odmah do ulaznih vrata kako bi bio siguran da će ući prvi, jer nije htio da se zadržava duže nego što je to zaista bilo potrebno. Bacio je ruksak pun novca na mramorne pločice i sjeo na njega.

Kako se približavao početak radnog vremena počeli su pristizati radnici ministarstva, a poslije njih i roditelji sa svojom djecom za označavanje. Kada bi ugledali Kaia i njegovu blistavo bijelu kosu sašaptavali bi se i mumljali, neki od njih i pokazivali prstom na njega. Kao da su znali o kome se radi. Kaiu nije bilo jasno zašto, ali mu nije ni smetalo. „Vjerovatno zbog kose“, pomislio je. Digitalni satovi na trotoarima su pokazivali 08:00 i vrata ministarstva su se automatski otvorila. Kai je uprtio ruksak i potrčao prvi prema ulazu, ali ga je u trenutku prelaska praga zaustavio jak stisak ruke na ramenu. Sav zaprepašten je okrenuo glavu i ugledao visokog i uredno odjevenog muškarca. Na licu oznaka K-40-C.

„Pusti me“, uzviknu bojavši se da nepoznati muškarac želi pare.

„Nemoj da bi slučajno dao novac ministarstvu“.

„Molim? Ko si ti, i o kakvom novcu pričaš“, reče Kai sada već vidno uznemiren.

„Zar si zaista mislio da privatnost možeš kupiti tek tako? Ne budi naivan. To je samo priča za malu djecu. Ti više nisi mali.“

Kai se spotaknu i čvrsto zagrli torbu.

„Novac možeš dobiti samo preko mene mrtvog“, reče drhtavim glasom.

„Ne želim tvoj novac. Ali znaj ovo – kad te jednom označe, ti si pod smotrom htio to ti ili ne. Bez obzira šta oni o tome pričali u javnosti, nijedna suma novca to neće promijeniti.“

U istom trenutku mu se oznaka na licu oboji u crveno i poče treperiti. Primijetivši to, nepoznati muškarac potapša Kaia po glavi, okrenu se i otrča u nepoznatom pravcu. Zatečen i u čudu, Kai zakorači u prostorije MUP-a i uputi se prema hodnjiku sa desne strane. Čitao je redom nazive na sobama dok nije došao do vrata na kojima je pisalo „Označavanje. Rad sa strankama od 08 do 14h.“  Pokucao je i ženski glas je progovorio „naprijed“. Ušao je u ogromnu prostoriju, punu kojekakvih sprava, ekrana, kablova i medicinske opreme. Sve je izgledalo surealno i izuzetno dezorijentirajuće za četrnaestogodišnjaka.

„Dobro jutro. Ime i prezime, molim“, reće sestrica u bijelom laboratorijskom mantilu.

„Dobro jutro. Moje ime je Kai. Prezime ne znam“, reće sablasno.

„Kai, prvo ćemo ti izvaditi malo krvi da bi uradili analizu i programirali mikročip prema tvojoj DNK. Zamoliću te da mi ispružiš bilo koji prst“. Začuđen što se nije obazirala na njegovo prezime, odnosno nedostatak istog, ispruži prst. Sestrica zabode iglu u jagodicu. Malu kapljicu krvi je pokupila pljosnatim vrhom sprave koja je bila spojena na računare.

„Mikročip će biti spreman za 5 minuta. Ne bojte se, proces usađivanja je bezbolan. Pretpostavljam da usađujemo Alfa kapsulu?“ reče monotonim, skoro vještačkim glasom.

Pogled mu se spustio prema torbi, i iako je došao sa namjerom da kupi napredni mikročip, prisjetio se riječi nepoznatog muškarca na ulazu. „Možete li mi reći koja je razlika u čipovima“, upita Kai.

„Naravno“, asistentica podiže jednu od dvije kutije sa stola i otvori prvu. U njemu se nalazila plava kapsula veličine tablete. „Vidite, ovo je Alfa kapsula. Najrasprostranjeniji je uređaj i prisutan je kod 98% stanovništva. Potpuno je besplatan ali ministarstvo zauzvrat zadržava pravo korištenja privatnih podataka korisnika.“

Medicinska sestra zatvori kutiju, vrati je, te podiže i otvori drugu. U njoj identična kapsula samo žute boje. „Ovo je Beta kapsula. Mnogo naprednija verzija osnovnog uređaja i osigurava potpunu anonimnost i privatnost. Cijena je 6990 maraka. Oba uređaja projiciraju vitalne informacije korisnika u skraćenom obliku na tijelo, i to u svrhu trenutačne identifikacije.“

Kai uzdahnu i nadajući se da neće napraviti najveću glupost u životu promumlja: „Uzeo bih onda Alfa mikročip, molim vas.“

„Svakako. Vraćam se za 5 minuta“, reče sestrica i napusti prostoriju.

Kako je prolazilo vrijeme, a sestrice nije bilo ni nakon dvadeset minuta, Kaiu su se počeli ulijevati strah i osjećaji sumnje. „Da li je sve u redu samnom“, pomislio je. Primijetio je da su se na ekranima počele ispisivati poruke crvenom bojom. Ustao je sa stolice i približio se jednom od monitora na kojem je velikim slovima pisalo Biological Error. Unidentified Blood Type. „Šta ovo znači“, reče zaprepašteno. Otvoriše se vrata, i umjesto sestrice ušao je stariji gospodin u bijelom mantilu. Bio je sijed i nosio je naočale i, na Kaiovo opšte iznenađenje, nije bio ‘označen’. U ruci je nosio kutiju nalik onoj u kojoj je sestrica držala kapsule.

„Zdravo Kai. Ja sam Doktor Krone. Zamoliću te da sjedneš na mjesto za označavanje. Tvoj mikročip je spreman“, pokaza rukom prema bijeloj stolici pozicioniranoj na sredini prostorije. Iznad stolice se nalazila igla sa laserom koja je crijevom vodila do naslona za ruke. Bio je to utor za kapsulu. Kai se pažljivo smjestio i naslonio glavu na naslonjač.

„Bitno je da ne mrdaš glavom dok traje proces označavanja“, reče doktor. Otvorio je kutiju koju je nosio sa sobom i iz nje izvadio kapsulu. Nije ona bila ni plave ni žute boje, već ljubičaste. Ubacio je čip u mašinu za označavanje, pritisnuo dugme Mark i odmakao se par koraka. Stolica se zatim blago nagela unazad. U skoro ležećem položaju, Kai od straha zatvori oči. Netrpeljivost ga je ubijala. Mehanička ruka koja je držala iglu se pomjerala i pomoću lasera tražila mjesto na koži gdje će ubrizgati mikročip. Crvena tačkica se zaustavila ispod samog oka. Kai je osjetio blagi pritisak. „Gotovo“, pomislio je. Stolica se vratila na prvobitni položaj. Otvorio je oči i – ništa. Kao i da nije. Crno. Srce mu je počelo lupati brzo.

„J-jesam li oslijepio“, upita panično.

Tišina. Doktor kao da se nije ni obazirao na njegove riječi. Kai je počeo okretati glavu na sve strane u nadi da će uoćiti bilo kakav obris u crnilu. Odjednom je čuo ugodan ženski glas.

Inicijalizacija… Dobrodošao Kai.

Vitalni znaci – normalni, domaćin uzbuđen

Krvna grupa – neodređena

Kai je osjetio blago peckanje ispod lijevog oka. Na mjestu na kojem mu je usađen mikročip se projicirala svijetleća oznaka X-XX-X. Vratio mu se vid. Prostorija je bila mračna. Primijetio je svijetleća, u zraku lebdeća slova i brojeve. Dozivali su ga. „Sada si jedan od nas“

Preostalo života – dvadeset i dva sata

Inicijalizacija završena

Kai je izgubio svijest…

Autor: Amel Sućeska
(Sva prava pridržana)