Silueta pješaka na semaforu bez pogovora je stajala mirno. Crveno obojena, upozoravala je stvarne pješake na potrebu da sačekaju svoj trenutak, onaj trenutak kada će postati gospodari zebrasto označenog komada saobraćajnice. Najednom silueta poskoči jedno polje niže i promijeni boju u zelenu, dozvolivši usamljenoj Djevojci da prođe. Koračala je polako. Preko ulice, a potom uz strme, izlizane stepenike do željezne kapije postavljene na ulazu. Kapija je bila širom otvorena jer je danas bio dan okupljanja. Na vratima mesingana ploča sa natpisom „astronomsko društvo“ a iza njih osmijeh dobrodošlice i ispružena ruka. „O, stigla si. Uđi.“ „Jesam li posljednja?“ „Mislim da da. Ko je najavio da će doći već je tu.“

Kroz hodnik pa desno, u neveliku prostoriju živopisno ocrtanog plafona sa projekcijom Sunca i pripadajućih mu planeta. Soba je bila ispunjena žamorom i duhanskim dimom. I mladim muškarcima i ženama. Neki od prisutnih ustali su u namjeri da joj iskažu dobrodošlicu, zagrljajem i poljupcem u obraz. Kažu to je francuski običaj koji se ustalio i u ovoj, nekada konzervativnoj sredini. Još dok je spuštala jaknu na naslon stolice iz kuhinje se začuo glas “ko je za kafu?” Većina se izjasnila potvrdno i ni minut kasnije, na omalenom stolu stvorio se poslužavnik sa plastičnim čašama i džezvom iz koje se širio aromatični miris. Našla se tu i jedna tabla čokolade, one crne sa dosta kakaa, tek toliko da se kafa ne pije na prazan stomak. Ista ona osoba koja je donijela kafu, crnokosa žena punih usana, sipala im je tamnu tekućinu u čaše, a zatim i sama sjela zapalivši cigaretu prije nego što je progovorila. „Malo smo kratki s vremenom pa bi trebalo da odmah počnemo.“

„Hoćemo li se konačno dogovoriti za naredno posmatranje?“ – upita prosijedi muškarac, koji je sjedio desno od nje i šarao olovkom po stranicama malog rokovnika.

„Ovog puta nećemo. Imamo nešto mnogo važnije, ustvari imaćemo samo tu jednu tačku dnevnog reda.“

„Oni snimci?“ – progovori brineta, jedina osoba među njima koja je stajala i gledala nekuda kroz prozor.

„Jeste. Snimci s prošlog posmatranja s Bjelašnice.“ – potvrdi crnokosa.

„Pa šta je to toliko posebno? Slike k’o slike. Andromeda, Jupiter, još poneki od Messierovih objekata. Sto puta smo ih do sada posmatrali.“ – uporan je bio muškarac s rokovnikom.

„Jesmo, ali ne s ovom opremom. Ovaj kvalitet i rezoluciju do sada nismo imali.“

„Kad su te slike toliko interesantne, zašto ih niste postavili na stranicu do sada?“ – javi se i Djevojka.

„Ljudi. Čekajte. Hajde da niko ne postavlja pitanja i neka vam sve objasni onaj koji je naslutio da je ovdje riječ o nečem neobičnom.“ Svi se okrenuše prema muškarcu u ranim tridesetim godinama koji ugasi cigaretu i ustade sa stolice, kao da je to što ima za reći nešto previše bitno da bi govorio sjedeći.

„Ljudi. Dobro me poslušajte. Ovo što kažem ne smije izaći iz ove prostorije.“

I tako je počeo sastanak.

***

Dva sata nakon tih uvodnih riječi Djevojka je izašla iz prostorija Društva. Dole niz stepenice, preko ulice i mosta, da bi potom sjela u taksi na petominutnu vožnju do njenog stana. Stigavši u stan izostavila je uobičajene rituale presvlačenja i tuširanja. Umjesto toga provjerila je da li su žaluzine na prozorima propisno zatvorene, a zatim s police za knjige uzela plastičnu figuricu panda medvjeda, jeftinu igračku napravljenu u ko zna kojoj zemlji Dalekog istoka.

Pritisak na jedva vidljive poluge ispod glave životinjice natjerao je pandu da se razdvoji na dva dijela i tako otkrije da u svojoj unutrašnjosti krije nešto. Sjajni predmet, malo spljoštenog jajastog oblika, našao se u rukama Djevojke. Spustila ga je na sto i još uvijek stojeći, položila dlan na njega. Predmet zasvijetli zgasito zelenim sjajem a iznad njega se poče materijalizovati poruka. Poruka se nije sastojala od slova, slika, niti bilo kakvog ljudima razumljivog vizuelnog oblika. Sve što se moglo uočiti bilo je treperenje zraka iznad predmeta, usljed nešto povišene temperature u odnosu na okolinu.

Prevedena poruka glasila je: „Trag se pokazao kao pravi. Na večerašnjem sastanku potvrđeno da je uočen i snimljen objekat u orbiti Mjeseca. Svjesni su njegovog neprirodnog porijekla. Informacija se proširila na devet osoba i potrebna je brza reakcija. Čekam dalje upute.“

Oko trideset zemaljskih minuta nakon prijema poruke donesena je odluka. Ogromni, nestvarno tamni objekat, upalio je pogonske motore i od satelita Zemljinog satelita transformisao se u letjelicu. Zatim se uputio prema najbližoj planeti jer, nakon više od 600 godina čekanja, došlo je vrijeme da ljudi saznaju za njegovo postojanje.

Autor: Adnan Popara
(Sva prava pridržana)