„U majku mu!“ – opsova crnomanjasti muškarac, pažljivo masirajući bolni skočni zglob. Kad utvrdi da ništa nije slomljeno niti istegnuto, uspravi se i nastavi dalje, ovaj put opreznije gledajući u neravnu kaldrmu pred sobom. „Prolazite pored Šeher-Ćehajine ćuprije. Rekonstruisana od strane Vođe nakon zadnjih velikih poplava 2049. godine, prvobitno sagrađena…“ Glas iz slušalica, monotono je nabrajao statističke podatke i naoko zanimljive činjenice. Ćuprija, Vijećnica, zatim jedna pa druga bogomolja, pa deseta, onda česma, pa nešto drugo, i sve je imalo svoje priče koje su u ovom dobu bile više legende i nagađanja samozvanih stručnjaka nego naučni fakti.

Put ga nanese pored starca, dosta interesantne vanjštine. Raščupani sijedi brkovi ispod kojih se nazirao otvor sa svega dva ili tri žuta zuba. Boginjavi ožiljci na obrazima činili su se stariji i od samog lica. Tanke ruke usađene u krupno pogureno tijelo, držale su drveni štap sa primitivnim mehanizmom i silkom koji je dohvaćao površinu vode mutne rijeke. Pored njega strpljivo je stajao jednooki mačor. „Ovo je interesantno.“ – pomisli Arktur Han Portidis. „Ne bih vjerovao. Na ovakvoj rječici.“

„Dobri gospodine.“ – formalo se obrati starcu, koji ga blijedo pogleda odmahujući glavom i uzvrativši sa par melodičnih riječi. Čudno je naglašavao i isticao glasove poput š i ć, ali to nije bio razlog zbog kojeg ga Arktur nije razumio. Starac jednostavno nije imao AI sa aktivnim prevodiocem. Pristojno mu klimnuvši glavom Arktur prođe dalje. Iako je njegova zadaća bila kontrola službene verzije historije ovog grada, zanimalo ga je i štošta drugo. Pojave poput ove, kao iz nekog drugog doba, muškarac lovi ribu na otvorenom i nema AI, e to je bio pravi arheološki dragulj.

„Stope ispred vas simbolizuju događaj koji je doveo do Prvog sukoba. Grupa nezadovoljnih oficira izvršila je atentat na Kraljicu i njenog ljubavnika. Dalji sukobi između Anglo-Ugarske kraljevine i njenog slavenskog saveznika vodili su u podjele i rat okončan velikim trovanjem Španskim virusom 1919. godine. Stope su obnovljene ličnom donacijom drage Vođine unuke.“ U ploči ispred zaista su se nalazile izblijedile stope, nejasno urezanog natpisa. Preko ploče se nadvi sitna sjena. Još neko je stajao iza i posmatrao. Sjena je pripadala dječarcu uredno zalizane kose i širokog bucmastog lica. Gledao je Arktura sa zanimanjem. Naposlijetku progovori. „Ti si jedan od onih, jelde?“ Prevodilac je ovaj put savršeno radio. „Od kojih?“ – oprezno upita Arktur.

„Onih što skupe priče. Historijaca.“

„Kaže se historičara. Da, ja sam jedan od njih. Zašto. Znaš možda i ti neku priču?“ „Znam sve.“ – samouvjereno potvrdi dječak. „To što čuješ od AI je je niđe veze. Ja znam kako je bilo. Zaoprave.“

„Misliš atentat?“

„I on a i drugo. Ovaj što je puc’o zvao se Gavrić, baš k’o jedan moj drug. I ubio je cara i njegovu ženu. Onda su ga bacili u Miljacku i tu ufatili. Moj pradedo je čit’o i kako su ga mučili i stavili u zatvor.“

Arktur prebaci na lični kanal. AI je uvijek snimala sve, ali on je imao privilegiju da te snimke pohrani samo za sebe. Bez pristupa drugima. Ovakve priče, van zvaničnih tumačenja, bolje je bilo prvo profiltrirati. Malac je mljeo i dalje. „A tu, vidiš kod kule one kamenove. Tu ti je prije bio Bezistan. Tako se zvao. I tu se kupovalo i prodavalo svašta. Kasnije su napravili kulu, i rekli da je prije bio zatvor i ljude držali da skapaju od gladi, ali nije tako.“

„A ti sve to znaš?“ – nasmiješi se Arktur.

„Znaju svi, samo ne pričaju. AI sve zapamti, a kad te odvedu onda se više nikad ne vratiš. Odeš u Centralni i tamo pjevaš volio bih vidjeti drugog na mjestu svom.“

„A šta to znači?“

„Tako pjevaju ovi što se nikad ne vrate. Njih ubiju a svi šute o tome.“

„Baš ubiju?“

„Nikad se ne vrate.“ – tvrdoglavo ponovi dječak. „To znaju svi i zato pjevaju kada ih odvedu tamo.“

„A kako to da tebe ne uhvate?“

„Moja AI je drugo.“ – smijuljio se dječak. „Onaj moj drug, on umije oko tehnike. Ništa se ne snima što neću.“

„Zašto govoriš meni sve ovo? Možda ću te prijaviti.“

„A, jok. Znam ja tak’e. Vi pitate kako je bilo, nije samo kako oni kažu. Ja ispričam, ti meni nešto daš.“

„Šta tražiš?“

„Šta imaš. Čokoladu. Može to ogledalo što ti viri.“ Rekavši to dječak spretnim pokretom istrgnu okruglasto ogledalce iz Arkturovog džepa. Arktur nije odreagovao na ovaj čin. Zavjernički šapnu. „Zadrži ga. Dobićeš i čokoladu. I jednu malu cijev da gledaš Mjesec kroz nju. Ako mi ispričaš šta kažu o Njemu.“

„O kome?“ – zbuni se dječak.

„O Starom. Tako ga zovete, jelde?“

„Pa kažu da je zatvar’o i tuk’o narod. Da ih je tjer’o da džaba rade i prave mu ceste i pruge, a morali su donositi svoju hranu i alat. Da ih je tjer’o da se miješaju. Da je…“ „Znam to.“ – nestrpljivo ga prekinu Arktur. „A šta vi pričate o njemu?“

„A  to.“ Sada i dječak snizi glas. „Mi imamo pjesme. O dobrijem danima. O svemu što je uradio za narod. Slušaj…“ I taman zausti da odrecituje stihove, kad se iz mase ljudi oko njih izdvojiše dva krupna momka u crnosivim odorama i zgrabiše dječaka prije nego što se uspio snaći.

„Tu si. Opet kamčiš poklone od stranaca.“ – strogim glasom prekori dječaka jedan od grmalja. Malac obori pogled i plačljivo poče rafalati niz besuvislih glasova. AI je prestala prevoditi a Arktur nije znao niti riječi ovog pjevljivog jezika.

„Oprostite nam gospodine.“ – huknu drugi grmalj. Iz njega se širio miris jakih začina i odstajale masnoće. Prilika je ulijevala sve drugo osim povjerenja.

„Znate on svako malo strugne iz doma i onda prosi i vara po ulici. Sigurno vam je ispričao gomilu gluposti. Kolege će vam se javiti za snimak razgovora. Pazite malo s kim stajete.“ Rekavši ovo pridružio se svom kolegi koji je odvodio očajnog dječaka.

Arktur se osjećao izgubljeno. Malac je ulijevao povjerenje, ali šta ako su ovi neotesanci govorili istinu. Nije bilo prvi put da je nailazio na takvu djecu. Bistru i snalažljivu. Vukao se dalje ulicom ne znajući šta da misli kada iz obližnje zgrade, opasane visokim zidom, začu poznate stihove. „Volioo bih vidjeti drugog na mjestu svooom. O kakooo bi voolioo.“

Autor: Adnan Popara
(Sva prava pridržana)