Bio je to još jedan običan radni dan u Klarinom životu. Kožnim rukavicama, koje su s gornje strane svakog prsta imale izvezene kriške lubenice, stiskala je džojstik za upravljanje smećarske letjelice. Njen pravi naziv, komunalna letjelica, niko nije koristio, pa čak ni Klara. Voljela je svoj posao do te mjere da joj ni ono smećarka nije smetalo, štaviše, sama je sebe tako nazivala. Smećarska letjelica je bila zdepasta, žuta sa zelenim horizontalnim linijama po čitavoj dužini vozila. U prednjem dijelu je imala malu kabinu za vozača s kosim staklom koji ju je natrkivao, a u zadnjem dijelu se nalazio veliki, uglasti spremnik za smeće.

Među usnama joj je poskakivala dopola sagorjela cigareta dok je pjevušila uz pjesmu s lokalne radio stanice. Leteći po gradu, provlačeći se između visokih zgrada okićenih raznobojnim reklamama, navigator joj je na mapi signalizirao da se kontejner nalazi nedaleko ispod nje. Naglo povuče džojstik, cigareta joj ispade iz usta i smećarska letjelica se naglo obruši. Uletjela je u dvije ukrštene trake letećeg saobraćaja, pa povuče džojstik snažno, prvo ulijevo izbjegavši leteći transporter tekstilne robe, a onda udesno za centimetar izbjegavši da ogrebe luksuzni leteći auto vlasnika lanca osrednjih hotela.

Nakon vratolomnog pada uspješno je sletjela ispod kontejnera. Povukla je dva prekidača i gornja strana spremnika na smećarskoj letjelici se otvori. Onda je uzela crni daljinski upravljač s mnoštvom dugmića, izvuče duguljastu antenu i ispritiska dugmiće. Donja strana kontejnera se otvori i iz njega se prosula gomila smeća. Kada se kontejner ispraznio, kada je iz njega ispala i posljednja limenka, Klara nije mogla zatvoriti vrata spremnika. Uski ekran iznad džojstika joj je signalizirao da nešto blokira vrata da se zatvore.

Uzdahnula je, stavila kacigu za kisik na glavu (jer je gradski zrak bio smrtonosan), stisnula dugme na vratima i ona se uz šištanje i dim otvoriše. Popela se na krov letjelice uz udubljene merdevine na lijevoj strani spremnika. Odmah je vidjela u čemu je problem. Uski otvor između vrata blokirala je bačena memorijska kartica. Klara je znala da se takva koristi u kućama nestabilnih osoba. Po staromodnom zakonu, koji se zadržao do Klarinih dana, svaka osoba s bilo kakvom vrstom suicidalnih tendencija u vlastitom domu biće posmatrana i snimana objektivima kamere danonoćno.

Klara iščupa karticu iz otvora i vrata se zatvoriše. Vratila se u kabinu, iz pretinca ispod kontrolne ploče izvukla mali, kafom i pepelom uprljani laptop, ubacila memorijsku karticu i pokrenula prvi video. Sjedila je tako čitav sat gledajući snimak za snimkom, potpuno zaboravivši na posao. Nadzorne kamere su pratile život sredovječne žene koja je nalikovala na staricu, nezdravo mršava i nezdravo bijela, povijenog i slabašnog tijela. Ispod dlana kao pragovi pruge nanizali su joj je stari i novi ožiljci od laserske britve. Koža oko vrata bila joj je modrikasta i izmrcvarena. Klara je na snimcima vidjela nekoliko pokušaja samoubistva vješanjem. Vidjela je i one na kojima je žena rezala vene laserskom britvom.

Gledajući te užase škiljeći, uzdisala je i stenjala govoreći što to sebi radiš, draga? Kada joj je bilo dosta užasa za njen želudac pun kafe i skoro nesažvakanih komada hamburgera, s ćoška videa je prepisala broj stana i ukucala ga u svoj navigator. Na mapi se pojavila zadata lokacija i put do nje i Klara upali letjelicu. Ispod smećarske letjelice suknuše mlazovi vatre i ona se vinu između zgrada.

Čim je stigla na destinaciju, parkirala se u zadimljenoj ulici i izašla iz letjelice s kacigom na glavi. Ušla je u zgradu, pronašla stan i pozvonila. Pošto joj dugo niko nije otvarao, gurnula je stara metalna vrata bez šteke i ona se otvoriše. Uđe u mračan hodnik i u tami progovori: „Gospođo, jeste li tu? Ja sam iz komunalnog. Ima li koga?“ Ništa se nije čulo osim slabog eha njenih riječi. Zakoračila je u tamu, prošla kroz hodnik i ušla u prostoriju.

Ispred prozora, osvijetljena plavetnilom reklame sa susjedne zgrade, sjedila je ista ona umorna žena sa snimaka. „Ja iz komunalnog, smeće skupljam, mislim, Klara se zovem, ja sam ustvari smećarka takoreć.“ Polako se približi ženi i sve joj objasni, kako je pronašla memorijsku karticu i kako je ilegalno bacati u smeće te kartice i kako zna za laserski žilet i sve ostalo (ovo na kraju reče stidno i tiho, ne želeći da joj povrijedi osjećanja). Izmorena i beživotna žena nakrivi glavu i pogleda u Klaru stišćući tablet uz grudi. „Slušajte, ja sam došla da vam kažem, hoćureć, želim da vam pomognem. Vidite, život je ionako prekratak da ga vi tu dodatno skraćujete, kakodažem, život je tu da se živi, jelte, a ne tako sebično da ga uzmete za sebe, pa stvarno, kakav je to način, mislite malo na ljude oko sebe, baš vas briga, jelde, vi odoste a drugi nek tuguju.“

„Nema više ko da tuguje za mnom“, progovori žena polumrtvačkim glasom, podižući tablet i okrećući ekran prema Klari. „Svi su moji pomrli.“ Na ekranu je titrala slika porodice pored lažnog kamina; dva dječaka u crvenim džemperima stajala su ispred roditelja. Klara je prepoznala ženu na fotografiji, iako je ta nasmijana žena punih, rumenih obraza jedva ličila na ovu spodobu što je sjedila pod prozorom. „To je znači vaša porodica, ah, kakvi slatkiši su ovi dječaci, a tek vaš muž, uuuu, mamice, da ga vi niste već ugrabili Klara bi ga ščepala za sebe, hehe, malo se ja šalim, hajdete se malo razveselite, dobro šta, svi moramo umrijeti i svakome je neko umro, evo meni je naprimjer nedavno umro cuko, bila malo tužna i hajde mora život ić dalje, evo me opet na nogama, skupljam smeće, sretna, vidite da može.“ „Nema više ko da tuguje za mnom, svi su moji pomrli“, ponovila je žena. Međutim, Klara je bila neumorna: „A šta je sa mnom? Šta je s jadnom Klarom? Mi smo sada praktički postale mnogo dobre drugarice i ja bih bila tužna kad biste se vi ubili, mislim, kada vas više ne bi bilo. Jel tako? Klara kaže da je tako.“

Žena kao da postade umornija od ovog blebetanja. Klara se nije obeshrabrila njenim izrazom lica, te ju je nježno uzela za ruku i povela je do svoje letjelice ispred zgrade. Sjele su popola na sjedište u skučenu kabinu smećarske letjelice i odletjele daleko izvan grada. Žena je tokom leta kao osušena sjedila zbijena uz Klaru, samo su joj ruke imale snage da tablet priviju uz grudi.

Sletjele su na jednu visoravan pored velikih širokih cijevi koje su štrčale iz zemlje. Tu je Klara svakoga dana donosila smeće, odakle je ono bilo ispaljeno u Sunce, u sunčano smetljište. Ispraznila je smeće iz spremnika letjelice u veliki kružni otvor u zemlji s metalnim prstenom. Zatim je pomogla ženi da siđe iz letjelice i odvela je do istog otvora u zemlji.

„Mislim da je vrijeme da se oprostite s porodicom“, reče joj Klara gledajući u tablet. „Jelte, zar nisam u pravu? Vrijeme je došlo, jeste, došlo je. Vidite, ovdje sve na kraju dođe, kad se sve potroši, iskoristi, napusti, zapostavi, uvene ili strune, sve to dođe u ovu rupu, a onda kroz ove cijevi izleti direktno u naše Sunce, tako da vam sve, na kraju krajeva, završi u Suncu.“ Žena ju je gledala sva zbunjena njenim riječima. „Kako mislite da se oprostim?“ „Pa eto tako, morate baciti taj vaš tablet s njihovim slikama, jer ste tužni dok ih gledate, a to su samo slike, jelda, zar nisam u pravu? Oni su vam uvijek u srcu ako vam zatrebaju, tako je to moja mama znala govorit za svoje roditelje, pa zato mislim da su vam te slike besmislene, i ako mene pitate, vuku vas ko sidro.“

Žena pogleda u titravu sliku svoje umrle porodice na ekranu. „Jeste čuli ono kad kažu da je u nama zvjezdana prašina? Eto vidite svi smo mi nastali od zvijezde pa dođe vrijeme da se njojzi vratimo.“ Žena ispruži ruku s tabletom iznad otvora u zemlji, neko vrijeme je drhturila dok najzad iz nje ne ispade tablet. Klara tad brže bolje izvuče onaj daljinski s duguljastom antenom, otipka i preko rupe se zatvori poklopac. Nakon petominutnog zujanja i brujanja pod zemljom, iz jedne od onih velikih cijevi izleti široko metalno bure puno smeća i odleti prema Suncu. U ognju zvijezde, na sunčanom smetljištu, izgorjeće raznoliki otpad, plastične boce, poderana odjeća, trula hrana, kese, prazne ambalaže i mnoga bolna sjećanja.

Autor: Saša Džino
(Sva prava pridržana)