Mar 3

55 GODINA MODERNE ASTRONOMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Davne 1965. godine vidio sam u Oslobođenju da se otvara Narodna opservatorija Mejtaš, na tadašnjem Domu izviđača u Sarajevu. Moje dotadašnje bavljene astronomijom (od moje pete godine ili tu negdje) bilo je lično, osobno, individualno. I tada vidim da postoje neki ljudi koji se bave astronomijom na višem nivou kojeg tada nisam mogao zamisliti. Mada, pošteno govoreći, poslije godinu-dvije, malo sam se razočarao. Jer nije to bilo ono što sam htio i što sam kasnije napravio. Malo astronomije, a puno nekih drugih stvari koje nisu bitne. Vikendom radim u garaži sa likom koji sklapa JNA džipove sa otpada, možete zamisliti kada ih je i JNA odbacila. Ali to je bila cijena da dobijem ključ i uđem u kupolu na Mejtašu. Refraktor od 17,5 cm, loša montaža, loše okretanje kupole, a ja sretan sa par dječaka od 13-14 godina oko mene. Ali odajem priznanje toj ekipi koja je to zakotrljala u ta davna vremena. I izvanrednom arhitektu Juraju Najdhartu koji je osmislio da se na Domu izviđača postavi kupola. To je bi dar dvije godine ranije osnovanom Akademskom astronomsko-astronautičkom klubu.

Godinu dana kasnije, ja postajem član tadašnjeg AAAK. Četvrtkom je radila astronomska čitaonica i ja sam bio jedini koji je dolazio. Uglavnom ruske knjige i Gordana Knežević, pokoj joj duši, tada je bila asistent na PMF-u u Sarajevu. Ja sretan, listam „Sokrovišća zvjezdnoga neba“ ruska knjiga, moja prva astrognozija. Nekoliko godina na Mejtašu, bile su ispunjene astronomijom, prekrasnom muzikom koja je stizala nekako iz Engleske, foto laboratorijom u kojoj smo razvijali prve filmove, snimke Mjeseca i Sunca, prve snimke Velike magline u Orionu. Naše večeri su bile divne, ispunjene i vraćam se kući sretan što ostvarujem svoje snove.

Danas, 55 godina od kada je osnovan AAAK, vidim i spoznajem eho tih dešavanja. U regiji još uvijek ima puno ljudi kojima smo dali inspiraciju da naprave i bolje stvari, da se nadahnu astronomijom i shvate kao i mi, da je sve do nas. Svaki trud na kraju proizvede rezultate. U našem slučaju, čak izvanredne. Sjećam se 1982. godine. Dolazi vlasnik firme Ash Dome iz USA, od koga smo kupili osmometarsku kupolu za 62 cm teleskop na Trebeviću. Kada nas je vidio, u suštini desetak mladića i mene, kao malo starijeg, kazao je zaprepašten: “Ovo što ste vi napravili mi izgleda kao da u srcu Afrike neko pleme napravi nuklearni reaktor. Bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom”. I to je bilo tako. Napravili smo Opservatoriju svjetskog nivoa za tadašnje standarde, sami, bez ikakve pomoći sa strane.

 Ovih 55 godina doživljavam posebno emotivno. I ono što je najljepše, oko mene su prekrasni mladi ljudi; Adela, Adnan, Naida, Dalila, Ada, Medina, Nadija, Ilhana … da ne nabrajam dalje. Želim da se iskra koja je zapaljena 1963. godine ne ugasi. U novim vremenima i dalje trebamo gledati ka zvijezdama, to je jedina istinska domovina koju imamo. Ove druge su prolazne i često naporne.

Piše: Muhamed Muminović

Nekad: Predratni direktor i utemeljitelj Opservatorije
Danas: Počasni predsjednik AD Orion i motivator novih generacija

Leave a Reply

*