Naučna fantastika: Dan od Jednog Trenutka

Since 1963

Naučna fantastika: Dan od Jednog Trenutka

“Dobrodošli nazad.”

Čovjek je čuo glas. Ne, nije ga čuo. Osjetio je glas. Nepostojećim ustima pokušao je progovoriti. Ni riječ, ni slovo, ni dah—ali opet njegovo pitanje odzvoni prostorijom. Prostorijom? Vidio je crno.

“Gdje sam?”

“Gdje ste uvijek i bili. Na samom početku.”

Bezbojni, tuđinski glas, tih poput šapta na misao, šetao se njegovom lobanjom. Čovjek poseže za strahom kao kauboj za revolverom, osjetivši spas u instinktu, no futrola bješe prazna. Njegovo biće bilo je isprano od emocija, a od oružja čovjeku je preostao jedino razum.

“Dobrodošli nazad, po ko zna koji put.”

“Ne razumijem,” rekao je. “Ne razumijem.”

“Znam da ne razumijete. U tome ste jedino uspješni. Prošli put ste tražili da vam pokažem rezultate, ali nije se štogod promijenilo od tada. I dalje ste beskorisni. A i zašto uopšte komuniciram s vama? Sve ćete uskoro zaboraviti. Šaljem vas natrag. Po ko zna koji put…”

“Rezultati? Gdje me šaljete? Gdje sam?”

Nerazdvojiv od sebe, čovjek nije mogao pojmiti zašto je njegovim riječima nedostajalo urgentnosti i panike; misli iz njega tekle su u monotoniji nalik bezbojne slike. Nije mogao vrisnuti, moliti, niti shvatiti zašto je osjećao to potrebnim. Najednom pomisli zašto ga ovakva pribranost nije krasila dok je njegova žena bila pri porođaju. Žena? Otkud mu takva apsurdna pomisao? Nije njegova.

“Pitanja. Imate li išta ponuditi osim pitanja? Izvanredna su, naravno, ali neskromnim dijelom našom zaslugom. Nas zanimaju odgovori, a vi ih još nemate. Zato vas šaljem nazad.”

“Nemate ih ni vi,” reče čovjek. Bezbojni, tuđinski glas ćutao je. Čovjek nastavi, “Zato me šaljete nazad. Da bi ih pronašao za vas.”

“Zanimljivo,” promrljao je glas; nelagoda ustupi mjesto uzbuđenosti. “Progres, konačno! Obzervacija poput ove, koliko god vi bili nesvjesni toga, kupuje vam vrijeme. Ulaganja. Još mnogo postojanja. Još mnogo prilika. I u pravu ste. Sjetite se,” reče glas. Čovjek čuo je klik tastera, i najednom razumio je jasnije. “U vašem prethodnom postojanju koristili ste vještačku inteligenciju i raznorazna tehnološka ostvarenja u potrazi za odgovorima. Bilo nam je jako smiješno posmatrati vas! Radili ste isto što mi trenutno radimo vama.”

Okidačem, čovjekov povez preko misli spao je, otkrivši iz apstraktnosti faktičnost; što je do sada smatrao stranim prisustvom u svojoj glavi, postalo je njegovo. Bio je siguran. Sjetio se je.

“Bili smo tako blizu,” reče čovjek.

Daleki glas odgovori začuđeno, “Blizu? Blizu čega? Grebanja površine? Niste ni približni našim trenutnim shvatanjima. Niste ni približni shvatanju uopšte. Napredujete, da, ali prokleto sporo.”

“Primijetili smo neprimjetno. Tamna materija, tamna energija. Pogledali smo golim okom sami početak i osjetili talas velikog praska. Inflaciju, crveni pomak. Brilijantnji, genijalni umovi. Bili smo tako blizu. Udaljeni od odgovora samim sobom. Možda je to i veća zagonetka: kako ujediniti fokus civilizacije na jedino što je bitno.”

Glas sa druge strane nestao je na tren. Čuo se je tihi podsmijeh, nevin, zapravo, i nastavio je, “Poput djeteta ponosnog na svoj prvi crtež, odvratnu, degradirajuću stvar—no kako da vam išta kažem? Dijete ne zna za Caravaggia. Potrebna je apsolutnost.”

“Apsolutnost? Pa imamo je. Apsolutno je—”

“Imate teorije, nagađanja, pretpostavke. Da li je jedna bliža istini od druge—irelevantno! Vaš Einsten je jednako pogrešan kao i svaka gradska pijanica. Mijenjanje vlastite percepcije pojmite kao da ste bliži shvatanju. Kada budete na dohvat apsolutnosti, znati ćete. Mi smo pronašli odgovore. Ne sve, ali mnogo njih. Kada isplove na vidilo, to je stvar tako opipljiva i stvarna; tako jednostavna da je svako biće razumije; tako savršena, savršenija od božanstva, da je čak ni nevjernik ne može negirati. Sve manje od toga…”

Čovjek je ćutao. Na svom nepostojećem jeziku osjetio je poznatu gorčinu vlastitog neznanja, nesposobnosti. To je, izgleda, jedina stvar koju je znao ‘apsolutno’. Čovjek je i dalje ćutao.

“Ne dajte mjesta demoralizaciji. Prvih dvije stotine i dvadeset šest simulacija niste uspjeli ni kročiti van pećine prije vašeg izumiranja. Napredak postoji. I sada, idete napraviti još jedan. Sretno.”

U svojoj kontemplaciji čovjek je načuo dva klika i neobičan elektronski zvuk, zatim—ništa. Bio je tako blizu.

 

 

 

 

Bakir Bećović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *