Posao džez balerine u nekom od noćnih klubova New Yorka pedesetih godina naizgled je bio kao bilo koji drugi posao djevojke koja se bavi plesom. Ipak ja nisam bila kao druge djevojke, bar kada je u pitanju sreća. Nekako bih se uvijek okliznula. Tako i u Frenkijevom klubu. Iste noći kada je čuveni Gordon Parks ušao sa svojim fotoaparatom u našu garderobu ja sam trebala da prvi put zaplešem sa djevojkama na sceni. Ali, rekoh vam da nemam sreću kao drugi. Jer taman kada sam bila gotova sa kostimom i šminkom na vratima se pojavio Frenki. Čula sam dosta o tom čudnom patuljastom vlasniku kluba. Šešir na glavi mu je pokrivao polovinu lica. „Ti!“ , pogledao je u mene. „Ti ćeš biti morski konjić, Anuška će da ti objasni pravila.“ Ne ostavljajući mi prostora za pitanja, otišao je. Anuška je bila bjeloputa djevojka koja je vjerovatno u nekom od ranijih života živjela u Ohotskom moru.

„Gazda Frenki misli da nisi dovoljno atraktivna za scenu. Zato ćeš, poput mene, da plešeš u čaši!“ Mirno je rekla, kao da je to sasvim normalna stvar.

„U čaši? Nisam nigdje vidjela čašu u koju bih ja mogla da stanem.“

„Nakon što popiješ ovo, moći ćeš, u onu od koktela!“

Pružila mi je roze tableticu i pogledala me u oči. „Pravila su da ne pitaš ništa. Da u čaši plešeš baš kao i na pozornici. I da onog ko drži čašu ne gledaš u oči! Ne brini, nakon plesa barmen će te iz čaše prebaciti u šejker i potom ćeš završiti ovdje u garderobi u prirodnoj veličini. Tableta će da djeluje taman u hodniku i moći ćeš neopaženo da dođeš do šanka.„

U hodniku sam se naslonila na zid, pokušavši da shvatim ozbiljno ulogu koja mi je dodijeljena. Crni fotograf je u tom trenu prolazio hodnikom i uslikao me u prirodnoj veličini, srećom!

Najednom sam se našla između nečega ogromnog crno – bijelog. Bile su to barmenove cipele. Onda sam mu se našla na dlanu. Njegovo oko ispred mene činilo se kao nepregledni tamni svemir. „Samo hrabro, malena.“

Skoro da me njegov dah, poput tornada, odnio sa dlana. I onda me ubacio u čašu. U moru boja i mirisa, zarobljena između kockica leda, gledala sam džinovske komade voća kako plutaju oko mene. Oslobodivši se počela sam da plutam poput morskog konjića. Stigavši do stakla vidjela sam cure na pozornici kako plešu. Za stolovima su sjedile žene obučene u divne haljine i elegantni muškarci. Onda mi je nešto zasmetalo pogledu. Prst, bio je to prst! Neko je uzeo čašu u ruku i donio je do usana. Morala sam duboko da zaronim da me ne proguta sa komadićem jagode. Čaša je tresnula na šank a ja skoro ispala iz nje. Onda me ugledao. I polako je spustio bradu na šank. Sakrila sam se iza kocke leda. Izvrivši, srela sam se sa njegovim pogledom. Malčice je protresao čašu. Dovoljno da me ugleda cijelu. Onda sam mu opet pobjegla. Osjetila sam kako me nešto lupka po ramenu. Slamka. Nasmijala sam se došavši do stakla. I on se nasmijao. Tek tada sam se sjetila pravila i skrenula pogled i počela da plešem. Ali on nije odustajao, rekao je da mu je ovo prvo piće i da je siguran da nisam priviđenje, samo mu nije jasno kako sam tako mala. Isplivala sam na površinu čaše i rekla „165“ i zakikotala se. Naslonila sam se na rub čaše kao na rub bazena, i rekla: „165, toliko sam visoka“.

Prije nego li sam stigla bilo šta da kažem, završila sam u šejkeru.

Autorica: Luna H.
(Sva prava pridržana)