Na jednoj bezimenoj planeti, čiji stanovnici s razvijenom inteligencijom nisu bili ni svjesni da žive na nečemu što nije kontinuirana ravnica, u zabačenom dijelu sela, tamo gdje je planina bacala svoju veliku sjenku preko jalove zemlje, u kamenoj, malenoj kućici živjela je Mašja. Bila je to žilava žena u ranim četrdesetim godinama. Osim nje, u ovom tamnom kutku sela, nije živio niti jedan čovjek. Samoća bi bila potpuna da nije bilo Mašjinog kokošinjca. Imala je četrdeset tri koke i jednog starog pijetla srebrenog perja. Živjela je isključivo od prodaje jaja. Svako jutro bi zašla u unutrašnjost sela i od vrata do vrata bi ljude nudila svježim jajima. Ovo jutro, kada je krenula u kokošinjac da pokupi jaja u svoju pletenu korpu, na nebu je uočila neobičan oblak. Na trenutak je mislila da umišlja, ali brzo je shvatila da se taj oblak uistinu polako spušta prema zemlji.

Žućkasta, prozračna izmaglica, kao oblak prašine nadvila se iznad kokošinjca. Čestice oblaka bojile su perje kokošaka. Mašja je prišla i provirila u kokošinjac s oprezne distance. Zbunjene koke su se tromo šetkale dok im je pero po pero otpadala s tijela. Čim su ostale potpuno razgolićene kao nakon čerupanja i pripreme za kakvu kokošiju supicu, na koži joj se pojavilo mnoštvo plikova. Balončići kože su se nadimali poput sapunice sve dok ne bi popucali. Nedugo zatim, koka bi uginula.

Jedna je ipak ostala živa. Istrčala je iz kokošinjca, bez i jednog jedinog pera na tijelu, s grotesknim plikovima koji su je potpuno deformisali. Stade ispred Mašje, okrenu glavu, tupo je pogleda jednim okom i u njoj probudi sažaljenje. Mašja čučnu, otvori šaku punu kukuruza i prinese je kokinom kljunu. Kljucnula je dva-tri puta i nakon toga se prevrnula na stranu.

Žućkasti oblak sasvim je ispario, a ispod njega ostade samo smrt. Gledajući u očaju svoje uginule životinje, Mašja je u ruci osjetila peckanje. Na dlanu, gdje je koka posljednji put kljucala kukuruz, pojavio se mali plik. Kada su pored tog plika iskočila još dva, shvatila je šta se dešava. Ono što se desilo kokama, desiće se i meni, pomislila je i pojurila u unutrašnjost sela ne bi li pronašla pomoć.  

Stigavši do kovača, svog prvog komšije, ruka joj je već do lakta nabubrila plikovima. U svojoj kovačnici udarao je čekićem po užarenom metalu na nakovnju. Mašja je utrčala unutra, iako je znala da je kovač nikada nije volio, da ju je tjerao svaki put kad bi ga ponudila jajima i da je ni u ludilu ne bi pustio u svoju kovačnicu. Sada je, potpuno očekivano, bio bijesan. Odložio je alat i stao ispred nje, zaklonivši joj prolaz svojim glomaznim tijelom.

„Đes to ti kren’la? Neću jaja, moram li ti to sto puta ponovit? Neću jaja, jes me razum’la? Neću!“ Mašja podiže kvrgavu ruku i reče: „Vi’š, nisam došla zbog jaja.“ Kovač se namršti i gornjom usnom zabi brčine u široke nosnice. „Šta sad pa s tim, kog mog?“ „Žuti oblak se spustio s neba, pobio mi koke, evo i mene će uskoro.“ Okretala je ruku kako bi je kovač vidio sa svih strana. „’Vako i kokama bilo. Perje otpalo, koža se napuhala. Evo i meni sve dlake otpadoše.“

Kovač odmahnu rukom. „Ma bjež’, jadna, kaki oblak, mani me se. To te nešta ubolo il’ si takla kaku otrovnu travu.“ Uze je bezobzirno za onu ruku punu plikova, te je povuče za sobom iz kovačnice. Jaukala je sve vrijeme dok ju je vukao vani. „Aj ti fino kući svojoj, lezi, namaži nešta na ruku, nije loše da pomiješaš ovčiju mast s maslačkom i dodaš nekoliko kapi kravljeg urina, to sve liječi.“ Mašja se oporavljala od njegovog stiska pa joj i jedna suza poteče. „Ne razumiješ, čo’če, nisam dirala nikakijeh trava nit me šta ubolo. Oblak…“ „Kući, jadna“, prekinu je kovač. „Kući idi, mani se gluposti“, reče dok se povlačio u kovačnicu. Mašja je vidjela da su joj plikovi došli skoro do ramena. Nije više mogla gubiti vrijeme na ovog nedokaznog čovjeka, pa se uputila ka drugom komšiji. Nažalost, negdje na pola puta zaraza joj se proširila do glave. Naglo je izgubila svijest i pala u neki obližnji grm.

Za to vrijeme, kovač je sjedio za stolom čekajući ženu da mu naspe čorbu od iznutrica vepra. Primijetio je neko peckanje u ruci. Ugledao je desetak sitnih plikova na dlanu. Bila je to ista ona ruka koja je stezala Mašjinu zaraženu ruku. Međutim, kovač nije doveo u korelaciju ta dva događaja. Između trenutka kada je uhvatio Mašjinu ruku s plikovima i trenutka kada je na svojoj ruci vidio slične izbočine na koži, u njegovoj glavi stajala je provalija. „Oče, šta ti je to na ruci?“, upita curica raščupane kose. „Mora da sam se opeko dok sam kovo.“ Ugledavši kćerkino zabrinuto lice, tom istom rukom pomazio ju je po obrazu. „Nije to ništa. Ne brini.“

Curica je izašla napolje da se igra s djecom iz komšiluka. Dva tri plika su joj iskočila na obrazu. Djeca su se okupila oko cuke s dugom njuškom, mazeći ga po čitavom tijelu. I ona je razdragano dotrčala i zagrlila cuku tako da je zaraženi obraz priljubila uz njegovo krzno. Na tom mjestu nastade plik i s njega otpadoše duge dlake. Svako dijete je na ovaj ili onaj način dotaklo zaraženi dio psa. Dođe sumrak i djeca uđoše u svoje kuće. I njihovi roditelji se ubrzo zaraziše; neko je poljubio svoju kćerkicu za laku noć, a neko je opalio šamar svom nemirnom sinu. Bilo kako bilo, svi su bili zaraženi.

Zaraza se postepeno širila od sela do sela. Niko nije razumio šta se dešava. U pojedinim selima neki su načuli da im se smrt približava. Svako je imao svoje teorije i razloge. Usamljeni čovječuljak, u selu poznat kao lokalna budala, upratio je slijed događaja i koliko-toliko je shvatio šta se dešava i šta će se njima desiti. „Ljudi, poslušajte me!“, popeo se na jedan panj i iz sveg glasa se derao kako bi ga čulo što više ljudi. „Smrt se širi od sela do sela! Nešto nevidljivo luta među ljudima i ubija sve pred sobom! Moramo bježat! Svi moramo pobjeć odavde iz istih stopa!“ Svi su mu se smijali, a i u selu je već zavladalo opšte nevjerovanje. „Pusti budalu, sve je to izmišljeno da se narod zastraši“, govorili su isti oni ljudi koje će za samo dva dana umrijeti s velikim plikovima na tijelu.

Sada je polovina planete podlegla zarazi. Smrt se približavala najvećoj kneževini. U centru utvrde, na visokom tornju sjedio je Svevideći Telipin. Bio je to lokalni vidar, duhovni vođa, vrač, istraživač, jednom riječju mudrac. Svoje oči sam je operisao i u njih ugradio mehanizme debelih stakala kako bi imao dalekosežni vid.

Prvi je vidio kako se zaraza polako širi među ljudima u utvrdi. Posmatrajući svojim unaprijeđenim vidom s visokog tornja, vidio je kako jednom po jednom čovjeku narastaju plikovi po koži i vidio je kako jedan za drugim umiru. Počešao se po tjemenu kroz svoju masnu kosnu kada je sve povezao. Uvidio je da se zaraza širi dodirom; dlan bi dohvatio tuđi dlan i odatle bi počela zaraza. I tako, dlan za dlanom, poljubac po poljubac, zaraza se razgranala.

Svevideći Telipin odmah je obavijestio kneza. Ovaj, sjedeći okružen svojim slugama i savjetnicima, pozorno je slušao Telipina. Knez nije bio pretjerano učen čovjek, te je većinu odluka prepuštao svojim savjetnicima. Kada su čuli sve u vezi sa širenjem zaraze, savjetnici su odmah pitala Telipina šta im je činiti. „Zatvorite sve kapije, ne puštajte nikog unutra, proširite vijest da se smrt širi dodirom, da ljudi nipošto ne dodiruju one koji na tijelu imaju kraste. Vi, kneže, morate odmah poslati vojsku da izoluje sve one koji imaju bilo kakve promjene na koži.“

Knezu su ovi potezi bili sasvim opravdani, ali njegovi savjetnici su shvatili kakve će posljedice imati te mjere na samu ekonomiju kneževine. Nije bilo pametno u jeku poljoprivredne sezone zatvarati kapije i zabraniti ljudima da ulaze. Smatrali su da će to začepiti krvotok trgovine i da će kneževina propasti. Bila je to teška odluka i nakon dugog savjetovanja, knez je odlučio da ništa ne poduzme. „Zašto širiti strah među ljudima? Tja, nije to ništa. Kako je došlo, tako će i otići.

Poznavajući prirodu kneževih mentalnih ograničenja i mehanizam vladalačkog aparata kneževine, Telipin se nije ni trudio promijeniti njihove odluke. Spakovao je sve svoje stvari u jedan platneni ruksak, izašao iz utvrde i uputio se ka planini. Na vrhu ga je dočekala njegova drvena jedrilica s krilima od medvjeđe kože. Pogledao je posljednji put iza leđa, tamo gdje je u podnožju planine ležala kneževina na izdisaju, te se okrenuo, uhvatio se za jedrilicu, odgurnuo nogama i poletio. Lebdeći nad prostorom s druge strane planine, pitao se ima li ovdje budućnosti i hoće li se zaraza naposljetku i ovdje proširiti.

Autor: Saša Džino
(Sva prava pridržana)