Kako to samo lijepo zvuči. Ljetnog jutra godine 2045. pijemo kaficu uz Neretvu i dok nam svježi povjetarac hladi misli, planiramo gdje bi i kako taj dan. Mladi smo i imućni i cijeli svijet nam je dostupan. Cijeli svijet, ali i više od toga. Na sreću po nas, nedavno izumljeni nadsvjetlosni pogon proširio je naše mogućnosti putovanja i s one granice zamislivog. Tako imamo priliku skoknuti do mondenskih gerijatrijskih centara u asteriodnom pojasu negdje oko Siriusa B. Ili, nam se više dopada egzotična večera na prašumskoj planeti pratiocu Beta Hidre. Ili… Ma šta god, poenta je uvijek iste. Kako to samo lijepo zvuči.

Međutim dok ne nađemo rješenje za ograničenje koje nam nameće klasična fizika, te dok ne izumimo priuštivi nadsvjetlosni pogon, bilo bi dobro da razmislimo o drugim mogućnostima putovanja prema najbližim zvijezdama. O nečemu takvom diskutuje autor David Warmflash u svom članku How Humans Could Go Interstellar, Without Warp Drive. On smatra da, i kada bi postalo moguće napraviti pogon brži od svjetlosti u narednih 300-400 godine, to ne bi trebalo spriječiti čovječanstvo da radi na drugim mogućnostima putovanja, barem do nama najbližih planetnih sistema. U tekstu ispod slijedi slobodni prevod navedenog članka.

ODABIR METE

Izvodivost takve misije bi zavisila o geopolitičko-ekonomskim faktorima. Međutim na to bi uticao i odabir cilja, najbliže planete slične zemlji. Naš najbliži susjed sistem Alpha Centauri  je često korišten od strane pisaca naučne fantastike kao prvi korak međuzvjezdanog putovanja. Još 2012. godine objavljeno je otkriće planete u orbiti oko Alpha Cenaturi B, jedne od tri zvijezde ovog sistema. Međutim tri godine kasnije astronomi nisu bili u stanju uočiti istu planetu i potvrditi njeno postojanje. U slučaju da ova planeta i bude potvrđena, ona bi ipak bila previše topla za bilo kakvu vrstu života koju mi poznajemo. Potragu za planetom u nastanjivoj zoni ovog sistema možda preduzme Svemirski teleskop James Webb, a isti taj teleskop će vjerovatno biti u mogućnosti iščitati hemijski sastav hipotetičke planete. Zamislite sljedeće. Ako postoji planeta slična našoj u orbiti u sistemu Alphe ili nekom obližnjem sistemu, astronomi će to znati u narednih 20-30 godine. Pa nije li to razlog da počnemo da razmišljamo o putovanju prema takvim planetama. Napomena prevodioca: Tokom augusta 2016. godine, a nakon što je ovaj članak već objavljen, potvrđeno je otkriće planete terestrijalnog tipa, u nastanjivoj zoni u sistemu Alphe.

PROPULZIJA

Možda i nije dobro poznato, ali američka vlada je davala sredstva, testirala opremu i upošljavala neke od najvećih umova 1950-tih i 1960-tih godina da bi testirala koncept nuklearne propulzije. Projekt pod imenom Orion bio je povjerljiv jer je uključivao pogon koji bi omogućavao izvođenje serije nuklearnih eksplozija (nuklearnih pulsnih jedinica), atomskih bombi snage onih iz Hirošime i Nagasakija. Ove naizmjenične eksplozije bi davale energiju za pokretanje letjelice, a unutar pogona bilo bi potrebno kreirati najmoćniji sistem apsorpcije udara koji se može i zamisliti. Proračuni su pretpostavljali da bi sistem mogao dostići oko 5% brzine svjetlosti, što bi put do najbliže zvijezde svelo na nekih 90 godine. Ipak, dva sporazuma o ograničavanju nuklearnih proba u atmosferi i svemiru, efikasno su zaustavili ovaj projekt. U epskoj tv-seriji Kosmos, Karl Sagan sugerisao je da bi ovo bio jedan od mudrih načina da se čovječanstvo riješi svog nuklearnog naoružanja, ali uz uslov da se ono aktivira daleko od Zemlje. Početni planovi za Orion uključivali su ideju da se on čak lansira sa Zemlje jednom nuklearnom eksplozijom. Danas se ne čini da će ovaj projekt ikada više zaživjeti, ali moramo imati na umu da je izgradnja nuklearnog pulsnog broda nešto što je možda izvodivo s današnjom tehnologijom.

ČISTIJE TEHNOLOGIJE

Ali šta je s manje eksplozivnijim, čistijim propulzivnim sistemom koji bi mogao dovesti do istih rezultata. Britansko međuzvjezdano društvo se pozabavilo nečim sličnim 1970-tih, nazvavši to Projekt Dedal. Dizajn se zasnivao na konceptu fuzije zadržavane inercijom (fuzije izazvane zagrijavanjem i pritiskom na ciljano gorivo) ili magnetski zadržavane fuzije (fuzije izazvane unutar magnetskog polja. Ovo inače predstavljaju dva glavna teorijska koncepta dobivanja energije pomoću nuklearne fuzije. Ovo pretpostavlja izgradnju ogromnog pogona, i ogromne letjelice. Upotrebom goriva (deuterijum i helijum 3) sa površine Mjeseca ili iz Jupiterove atmosfere moglo bi se dostići 12% brzine svjetlosti, što bi putovanje do Alphe svelo na nekih 40 godina. Postoje i druge ambiciozne ideje koje predviđaju još veće brzine (bliske brzini svjetlosti) ali tehnološki jaz je jednostavno preveliki da bi trenutno ozbiljnije razmišljali o njihovoj izgradnji. Zbog toga, ograničićemo našu diskusiju na forme koje bi mogao poprimiti jedan takav put maksimalne brzine od 35.000 km/s.

GENERACIJSKI ZVJEZDANI BROD

Postoji izreka da ako želite stići brzo idete sami, ali ako želite stići daleko idite zajedno. Ovo implicira veličinu zvjezdanog broda pri kojoj nam neće u većoj mjeri biti bitna njegova brzina. Efektivno, takav brod je svemirska kolonija. Dovoljno je naseljen, sa barem nekoliko desetina hiljada kolonista, da bi omogućio zdravo ukrštanje gena, a sadrži sve za udoban život svojih stanovnika. Ideja o međuzvjezdanoj barci kojoj su potrebni milenijumi da dođe do cilja stara je gotovo čitavo stoljeće. Poticali su je još Konstantin Tsiolkovsky i Robert Goddard. Međutim, ovu ideju je detaljno razvio pisac Robert A. Heinlein 1941. godine, pišući o brodu koji putuje toliko dugo da su ljudi i zaboravili da se nalaze na letjelici. Umjesto toga vjeruju da je to njihovo prirodno stanište. Slanje kolonista na put koji traje stoljećima ili milenijumima potiče na neka pitanja, poput onih da li je etički osuditi nerođene generacije na život i smrt u tranzitu, na putu između zvijezda. Period od 10.000 godina je zaista dugotrajan i pretpostavlja veliki broj međugeneracija naseljenika, ali ako govorimo o nekih 40 ili čak 90 godina, to bi vjerovatno predstavljalo prihvatljiviju opciju za mnoge potencijalne dobrovoljce. Ali, pogledajmo kakve nam to druge mogućnosti, sem ove, stoje na raspolaganju.

BROD INKUBATOR

Još jedan koncept preuzet iz naučne fantastike. Upućivanje zamrznutih ljudskih embriona ili gameta u duboki svemir. Po dostizanju cilja embriji bi bili stavljeni u odgovarajuće inkubatore i razvijeni u odrasle jedinke. Ovo bi zahtijevalo vještačku matericu, koju još nemamo, ali kao i kod fuzije postoji mogućnost da je razvijemo u narednim dekadama. U nekoj tački ovog stoljeća vantjelesno rođenje bi moglo postati tehnološki izvedivo. Tako bi, teoretski, mogli poslati embrione na jako dug put. Potom samo stavimo u pogon vještačke materice, robot dadilje i vještačke odgajatelje (koje također još nismo u stanju napraviti). I ovaj koncept, baš kao i prethodni, potiče mnoga etička pitanja.

HIBERNACIJA I OŽIVLJAVANJE

Ma kako zvučalo tehnološki ambiciozno medicinska nauka znatno napreduje u istraživanju ljudske hibernacije. Trenutno, rutinska je procedura snižavanje temperature tijela pacijenta koji je doživio srčani udar. Temperatura se snižava za par stepeni i inducira se blaga hipotermička koma, što omogućava oporavak mozga od mogućih oštećenja izazvanih nedostatkom kisika. Iako još uvijek nije rutinski postupak, hirurzi rade na postupku snižavanja temperature pacijenta na samo par stepeni iznad nule, a u slučajevima teških krvarenja i velikih gubitaka krvi. Ovo se može smatrati obustavljanjem životnih aktivnosti organizma i njihovim kasnijim vraćanjem u funkciju. Eksperimentalno je izvođeno na dva do tri sata, prilikom čega se bolesnicima nadomještala izgubljena krv a oni bili otrgnuti od smrti. Osoba je praktično u hibernaciji za to vrijeme. Znatnim napretkom ova procedura bi se mogla produžavati na više sati, pa čak i dana ili nedjelja.Možda, jednog dana, ovom tehnikom budemo u mogućnosti staviti koloniste u kriogeničke komore i poslati ih na daleko međuzvjezdano putovanje. Putovanje koje se nama danas čini tako nestvarnim.

Pripremio: Adnan Popara

Izvor: How Humans Could Go Interstellar, Without Warp Drive