Prije nekoliko mjeseci imao sam poziv od gospodina Ive Lubine, iz Društva prijatelja prirode “Lipa” iz gradića Odžak na sjeveru Bosne. Znao sam za to mjesto, ali nikada nisam bio u tim krajevima. Društvo “Lipa” često organizuje različita predavanja koja se na ovaj ili onaj način odnose na prirodu oko nas. Tu je, naravno, i svemir. Ja im predložim jedno moje predavanje koje sam već nekoliko puta održao u Regiji. Uvijek ga pomalo doradim, a vidio sam da je ljudima zanimljivo. Radi se o izlaganju pod naslovom: KRAJ SVEGA: Kako će završiti čovječanstvo, Zemlja, Sunce i cijeli Svemir? Ko će ugasiti svjetlo?

U načelu prihvatim poziv i odgodim prezentaciju za polovinu januara kada je i realizovana. Prethodno potražim na internetu podatke o Odžaku. Pa nađem sljedeće: “Općina Odžak nalazi se u Sjevernoj Bosni i Hercegovini, u trokutu koji s istoka zatvara najniži dio rijeke Bosne, sa sjevera rijeka Sava, a s jugozapada planina Vučjak. Sjeverna granica općine poklapa se s državnom granicom Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Istočno od Odžaka je općina Bosanski Šamac, južno općina Modriča, a sa zapada je općina Vukosavlje. Područje općine je pretežno ravničarsko, a u zapadnom dijelu i blago nabrano obroncima Vučjaka. Najuzvišenija tačka općine Odžak je vrh Kadar koji se nalazi na 204 m nadmorske visine.” (Izvor: Wikipedia.)

Do tamo nije lako doći. Odem autobusom za Tuzlu. Tu me dočeka naš prijatelj iz Astronomskog društva Polaris, Emir Tanović i naš i njegov član, astrofotograf Jasmin Dolamić. Nakon kafe i lijepog razgovora, Jasmin me poveze prema Odžaku koristeći GPS, jer ni on nije nikada bio tamo. Poslije skoro dva sata vožnje stignemo do hotela u kome su mi rezervisali smještaj. Nazovem svoje domaćine, kažu, blizu je “Centar za kulturu” gdje je predviđeno i oglašeno predavanje. Stižem tamo, a počela fešta. Ispred Centra se peku kesteni, vrući čaj, sokovi, kolači. Sala prekrasna. Gospođa koja me je predstavila, pročešljala Internet. Nahvalila me da me rumenilo oblilo. Preko stotinjak posjetilaca.

Poslije razgovaram sa mnogima i kažem da se u velikim gradovima često sve raspline, puno događanja. Nisam siguran da bi mi u Sarajevu došlo ovoliko ljudi. U restoranu/mini hotelu “Zlatna oaza”, organizovana mi je večera. Upoznajem gazdu Sabahudina. Imao sam rani bus za Sarajevo (pola sedam ujutro). Kaže Sabahudin “ne brini, ja ću te odvesti”. Tako je  i bilo. Vratim se u Sa oko 10 ujutro. I lijepa sjećanja, na fini svijet, ljubazne i zainteresovane domaćine.

Piše: Muhamed Muminović