MESSENGER (MErcury Surface, Space ENvironment, GEochemistry, and Ranging) je prva orbitalna misija oko Merkura, lansirana 3. augusta 2004. godine. Messenger je trebao pomoći naučnicim da nađu odgovore na pitanja o geološkoj historiji planete koja je značajno gušća u odnosu na ostale planete Sunčevog sistema. Također, planirano je da se ispitaju magnetna polja Merkura i način na koji ona funkcioniraju.

Uzmemo li u obzir četiri unutrašnje planete Sunčevog sistema, Merkur možemo posmatrati kao ekstrem u mnogim kategorijama. On je najmanja i najgušća terestrijalna planeta, čija površina trpi najveće temperaturne varijacije izazvane smjenom dana i noći. Također Merkur je i najmanje istraženi pripadnik grupe unutrašnjih planeta. Razlog za to leži u činjenici da se Merkur nalazi u jakom zagrljaju Sunčevog gravitacionog polja čiji se uticaj mora uzeti u obzir prilikom planiranja misija na ovu malu planetu. Naime, gravitacija naše matične zvijezde bi povećavala brzinu svake letjelice upućene ka Merkuru, a za njeno usporavanje i uvođenje u orbitu oko ove planete bile bi potrebne velike količine raketnog goriva. Troškovi lansiranja ovih količina goriva sa Zemlje bili bi izuzetno veliki, što je misije na Merkur, još u fazi planiranja, označavalo kao ‘skupe’ i ‘neisplative’.

Rješenje za ovaj problem je ponudio Chenwan Yen, još 1985. godine, izračunavši putanju koja koristi gravitaciona polja Zemlje, Venere i samog Merkura za usporavanje letjelice. Na ovaj način potrebne su minimalne količine goriva koje se koriste tek za korekcije pravca leta svemirskog broda. Projekcija budžeta ovakvog tipa misije je pokazala da troškovi ne bi prešli iznos od 450 miliona $ što se činilo kao prihvatljiva investicija koju su finansijeri bili spremni odobriti. U skladu s tim, pristupilo se izradi svemirskog broda (dizajn Laboratorije za primjenjenu fiziku Univerziteta John Hopkins) i isti je lansiran u augustu 2004. godine. Godinu dana nakon lansiranja letjelica je ponovo proletjela pored Zemlje, u sklopu svoje komplikovane i duge putanje. Susreti s Venerom su uslijedili u oktobru 2006. godine i junu 2007. godine. Ovi prolasci su iskorišteni za kalibriranje naučnih instrumenata koji su, na svu sreću, radili besprijekorno.

Konačno, Messenger je stigao do Merkura u januaru 2008. godine i ne zadržavajući se, produžio dalje. Još dva susreta s Merkurom desila su se u 2008. i 2009. godini, a na konačan ulazak u stabilnu orbitu moralo se sačekati sve do marta 2011. godine. Na ovaj način uspješno su smanjene potrebe za gorivom potrebnim za usporavanje letjelice i minimizirani troškovi misije. Ipak, za ulazak u orbitu oko planete najbliže Suncu čekalo se gotovo sedam godina, pri čemu je letjelica prešla put od gotovo osam milijardi kilometara. Primarna misija Messengera je trajala godinu dana i ista je produžena još dva puta. U sklopu istraživanja naučnici su pokušali naći odgovore na pitanja koja su se odnosila na gustinu Merkura, sastav njegove površine, oblik i veličinu jezgra, kao i prirodu magnetnih polja planete. Rezultati misije su objavljivani u više naučnih radova čiju potpunu listu možete pogledati ovdje.

Šta nam je to, novo, otkrila Messenger misija? U prvom redu potvrđeno je postojanje sloja tekućeg metala oko jezgra Merkura i utvrđeno je da je Merkurovo magnetno polje pomaknuto daleko na sjever od samog jezgra planere. Neočekivano, detektovane su određene količine vode prisutne u Merkurovoj egzosferi, a također potvrđeni su tragovi postojanja vodenog leda u stalno sjenovitim kraterima  blizu sjevernog pola. Uz to vizuelno je dokazano da su se nekada na površini Merkura odvijale vulkanske aktivnosti. Bitno je navesti i otkriće složenih organskih (karbonskih) spojeva, a za kraj spomenimo i da je izvršeno mapiranje kompletne površine Merkura, po prvi put u historiji. Može se reći da su sva ova istraživanja bila obavljana u sjeni. Naime, zbog izloženosti jakom Sunčevom zračenju i visokim temperaturama za ovaj mali svemirski brod je dizajniran poseban suncobran (dimenzija 2,5 m sa 2 m) koji je obezbjeđivao pasivnu termalnu zaštitu. Ipak problem nije predstavljalo samo zračenje sa Sunca nego i zračenje sa Merkurove vrele površine, a Messenger nije imao adekvatnu zaštitu za oba ova izvora toplote. Rješenje je pronađeno u veoma eliptičnoj orbiti koja je letjelicu tek minimalno izlagala zračenju Merkura (u okviru ove orbite na najbližem dijelu letjelica je bila na oko 200 km od površine planete, a na najdaljem dijelu udaljenost od površine je iznosila oko 15.000 km).

Messenger je u orbitu oko najbližeg Sunčevog susjeda ušao u martu 2011. godine, a njegova misija traje već gotovo pet godina. Na žalost Messengerov kraj je predviđen za april 2015. godine, kada će se letjelica prepustiti gravitacionom privlačenju planete i udariti o njenu površinu. Za ovo, relativno kratko, vrijeme ostavio je dubok trag u historiji istraživanja Sunčevog sistema, za šta mu je potrebno odati dužnu počast.

Pripremio: Adnan Popara