May 4

ŽIVOT NA URANOVIM SATELITIMA

Serija članaka portala Space.com pod nazivom Living on Other Planets: What It Would Be Like donosi viziju onoga što će dočekati astronaute kada jednog dana kroče na neistražena tla nebeskih objekata Sunčevog sistema. U tekstu ispod slijedi slobodni prijevod članka What It Would Be Like to Live on Uranus’ Moons Titania and Miranda. Uran izgleda kao fascinantna planeta za posjetiti, ali teško da bi bilo moguće živjeti na njegovoj površini. Međutim, njegovi sateliti nude nam i druge mogućnosti. Uran ima ukupno 27 otkrivenih satelita, a pet najvećih su poznati kao ‘glavni mjeseci’. U slučaju da želimo postaviti stalne baze u ovom sistemu – Titanija i Miranda bi bili logičan izbor. Prednost Titanije je najveća gravitacija (gotovo 4% gravitacije Zemlje), dok Miranda raspolože površinom primamljivom za istraživanje. S obzirom da je Voyager 2 jedina svemirska letjelica koja je ikada posjetila Uranov sistem, Zemljani još uvijek ne znaju mnogo o njegovim satelitima.

Kada je Voyager 2 stigao do Urana, 1986. godine, zima i tama su pokrile cijelu sjevernu hemisferu svih njegovih satelita, tako da je bio vidljiv samo dio njihove Južne hemisfere- Susret je pomalo podsjećao na let strelice kroz centar mete. Umjesto da leti od jednog do drugog prirodnog satelita, Voyager 2 je prošao kroz cijeli sistem odjednom. Fotografije Voyagera 2 pokazuju da je Titanijina Južna hemisfera bogata brojnim kraterima i tektonskim oblicima, uključujući kanjone, od kojih se neki čine kao lokacije zanimljive za posjetu. Najveći krater na Titaniji je prečnika od oko 326 kilometara, a njen najduži kanjon proteže se preko 1.500 km od ekvatora pa gotovo do južnog pola.

Površina Mirande, Uranovog prirodnog satelita, pokrivena je kraterima, ali ljudi bi možda mogli pronaći način da je nasele.

S druge strane, površina Mirande je nevjerovatno raznolika i zbrkana, poput slagalice koja nije sastavljena kako treba. U njenom sklopu su čudne formacije pod nazivom Korone – koje predstavljaju ovalne brazde nalik stazama. Pojedine dijelove pokrivaju ravnice ispunjene kraterima, ispresijecane ogromnim kanjonima. Neki od zidova litica Mirande su otprilike 12 x dublji od Grand kanjona. Zbog veoma niske gravitacije Mirande (manje od 1% Zemljine), pad stijene od vrha do dna litice bi trajao oko 10 minuta. Ove litice bi mogle predstavljati vrhunsku zabavu za adrenalinske “ovisnike”.

Umjetnički prikaz Urana s površine Mirande

S obzirom na nedostatak atmosfere, niti jedan Uranov satelit nema pojave poput obojenog neba, površine pod pritiskom, ili atmosferskih promjena. Ovi prirodni sateliti su i vrlo hladni, pa prosječna temperatura Titanije iznosi oko -203 °C . Osim smrtonosne hladnoće, nije jasno kakve još druge opasnosti vrebaju na ovim prirodnim satelitima. Postoji mogućnost aktivnih pomjeranja kore (potresa) kao i erupcija ledenih vulkana. Intenzivna zračenja nabijenih čestica Uranove magnetosfere, također, mogu predstavljati problem, pogotovo ako boravite na strani satelita okrenutoj suprotno od planete (jedna strana Titanije i Mirande su u svakom trenutku okrenute prema Uranu).

Potrebno je gotovo devet zemaljskih dana da se Titanija okrene oko svoje ose, dok je Mirandi za to dovoljno oko 1.4 dana. Ako biste živjeli na ekvatoru ovih satelita, mogli bi doživjeti “normalni” ciklus dana i noći, ali ovo ne vrijedi i za polove. Za razliku od drugih planeta u Sunčevom sistemu, Uran ima aksijalni nagib od oko 98°. To znači da u toku 84 godine dugog putovanje planete oko Sunca, polovi Urana i njegovih satelita iskuse 42 godine Sunčeve svjetlosti, nakon kojih slijede 42 godine tame. Ako biste s površine Titanije ili Mirande kroz filter posmatrali Sunce, ono bi se činilo kao vrlo mali disk, a ne samo kao svjetlucava tačka. A ako biste bili na onoj strani satelita koja gleda na Uran, planeta bi se činila ogromnom. Uran bi, posmatran s Mirande, bio oko 41 puta veći od našeg Mjeseca (gledano sa Zemlje), a posmatran s Titanije, zauzimao bi pola te veličine. Također i ostali Uranovi sateliti su vidljivi s površine Titanije i Mirande. Na kraju, ako bi se odlučili poslati poruku ili fotografiju na Zemlju, bilo bi potrebno oko 2.5 sati da ona stigne do naše planete.

Pripremio: Adnan Popara

Comments are closed.