Naučna fantastika: Ovi Počeci Nemaju Krajeve

Since 1963

Naučna fantastika: Ovi Počeci Nemaju Krajeve

Cijepajući oblake nad mračnim plavilom okeana i njegovog prostranstva, beskonačnog poput nikad prekršenog obećanja, letjeli smo, bacali poglede u neispričane dubine. Na mom krilu sjedio je smisao mog života—moja kćerka—svojim sitnim, bezgrešnim licem zalijepljena za prozor magične ptice koja nas je nosila daleko. Daleko za mene, a za nju još dalje. O tome nisam razmišljao. Bacao sam pogled u zaborav.

U njenim golemim očima bijesnio je vrtlog znatiželjnosti. Nisam mnogo želio, zaista, jedino da njena oluja nikada ne bude utišana, da nikada ne spozna mirnu plovidbu i otuđenost od divljenja. Činila je svijet ljepšim. Udisala je boje u zaboravljene stvari—pa tako i u mene. Na tren me obasjala pažnjom i pitala, “Zašto ima toliko vode, tata?”

Nisam znao odgovor, ali znao sam nešto približno tome i rekao, “Pa, vidi, nije uvijek bilo tako. Duboko ispod plave tišine, tamo u dalekim nikad kročenim kutcima kriju se mnoge tajne. Okean se, siguran sam da znaš, oduvijek plašio čovjeka i čovječijih pohlepnih, prljavih prstiju—još otkako je okean bio sitna lokvica! Plašio se, i zbog toga je tražio od svoje ljubavi, neba, da ga zaštiti od čovjeka. Što je i učinila. Pustila je kap suze da kane na zemlju, ispunivši okean beskonačnošću, darujući sklonište njegovim tajnama. Okean je zauzvrat obećao da će, ukoliko čovjek ikada posegne za zvijezdama kako bi ih strpao u svoje žedne džepove, presušiti čitav i zaustaviti ih. Zbog toga, srce moje, okean ima toliko vode.”

Prasnula je u smijeh. “To ništa nema smisla!”

Nije imalo smisla; bila je u pravu. Ponovo je svoje oči kao dva teška sidra potopila u dubine blještavog dragulja. Pogled oštar, proziran, kao da je kroz mutni veo uočila tajne kako trepere u nekoj zaboravljenoj pukotini. Znala je da će biti njene. Čeznula je za odgovorima s takvom samouvjerenošću kao da su joj već ležali u dlanu, kao da je preostalo samo da sklopi svoju šakicu! Kao i ja nekad—no šta mi je ostalo? Priče, kao skelet nekadašnje fascinacije; riječi, kao sjenke nekadašnje potrage. Ono što nisam razumio zakopao sam iluzijama i pričama za sirene.

“A šta je ono, tata?”

Velika tamna silueta silovito je probijala površinu plavila, te ponovo nestajala pod valovima, ostavljajući iza sebe uzbrkanu pjenušavost i u čudu spuštenu donju vilicu moje kćerke. Zagledali smo se, i čekali. Ponovo iz tmine izronio je taj veličanstveni gigant, i opet nestao.

“To je kit,” rekao sam. “Okean je njegov dom.”

“Okean? Čitav okean?!”

“Čitav. Čak ni porez ne plaća.”

Na čas je izgubila put u svojim mislima, namrštila se kao da luta izmišljenim lavirintom, i konačno pitala, “Zašto naš dom nije tako velik?”

“Naš dom je mnogo veći, dušo.”

“Nije! Onaj ket je veći od naše kuće, a tek čitav okean!“

“Kit, srce. I ne, nije. Znaš li zašto? Naša kuća, tvoj krevet, tvoje igračke, školske knjige—to su samo stvari. Nisu dom. Tvoja mama i ja smo tvoj dom. Nebo i okean, to je tvoj dom. Zvijezde, također, kao i—”

Tu sam se zaustavio. Već davno je prestala slušati. Piljila je sada daleko naprijed ka ne-toliko-praznom horizontu na kojem se, dok smo se približavali, širila i uzdizala tamna masa sa oštrim liticama—ostrvo. Preleti, pomislio sam, nadajući se da će moje neizgovorene riječi pronaći put do pilotovih ušiju, ne spuštaj nas. Ona je tu i imati će još mnogo pitanja. Preleti i pruži mi priliku da opet na njih ne znam odgovoriti. Pilot, taj sablasni sluga smrti, nije me čuo. Možda svoju molitvu nisam dovoljno jako pomislio. Nemoguće! Osjetio sam toplu kap tuge kako mi miluje, razara obraz, spuštajući se kroz staru, duboku pukotinu, kroz koju su nekoć strujale neiscrpne bujice. Prstima krenuh da je obrišem, no moje lice bilo je suvo, i osjetih ponovo taj smrznuti krajolik, eroziju.

“Je li i ovo naš dom?” pitala je. A ja sam ćutao.

Blještavi gigant sačinjen od stakla i hladnog titanijuma u usamljenoj vladavini gospodario je pustim ostrvom—ničim, a i svime. Spuštali smo se ravno u čeljust tog impozantnog, znanstvenog kompleksa. Oči moje kćerke gorile su u divljenju, u izbezumljenosti, a moje—pa možda bih se i divio da nisam poznavao utrobu tog kompleksa, njegovu devastirajuću svrhu. Zaista, prije bih progutao stotinu mačeva nego stvarnost tog dana.

“Ti si tako čudan, tata. Ili samo ćutiš, ili samo pričaš.”

Izmamila je iz mene nemoguće, ono što je uoči našeg rastanka postala gruba rijetkost—osmijeh. “Čudan dobro, ili čudan loše?”

“Čudan dobro.”

Miris kafe zagolicao mi je nozdrve. Trzaj, pa mir—letjelica je bezbjedno sletila. Čim su se vrata otvorila, ugodan zrak nam je poljubio lica. Njena sitna ruka sa odgovorima zapečačenim u dlanu bila je sigurna u mojoj. Kročili smo van. U susret prilazila su nam dva čovjeka, naučnika, i sa svakim korakom bliže, moj stisak postajao je čvršći. Stali su ispred nas, progovorili nešto, ali ništa; moje uši bile su gluve. Prije nego što sam pustio njenu ruku, znao sam, morao sam nešto reći—ali šta? Spustivši se na koljena, zaključao sam je u zagrljaj koji je vječnosti zauvijek ostao stranac. U njenim očima bijesnio je vrtlog znatiželjnosti.

Rekao sam, “Srce moje—”

Prekid, uzdah; čuo sam zvuk mašine koja se gasi u nepostojanost.

Iz sanjarenja me je trgnuo smisao mog života—moja žena—koja je obustavila rad mašine, prekinuvši prijevremeno moju gorko-slatku rekolekciju tog davnog, bolnog dana. Odspojila je žice, podigla vizor s mojih očiju, približila najnježnije usne na moj obraz, i obojila ga poljupcem. “Kafa, ljubavi,” rekla je, spustivši na stol gorki napitak u šolji oblika veličanstvenog kita. “Dugo si unutra. Zakasniti ćeš na posao.”

Podigao sam se na noge, teturav.

Pitala me, “Šta si ovaj put odabrao? Djeluješ potreseno.”

“Nešto iz djetinjstva,” slagao sam. “Ništa posebno.”

 

 

Bakir Bećović

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *