Aug 17

SCI-FI PRIČE: KAD JE PROPALA FABRIKA NA MARSU

2071. je godina. Mars je skromno kolonizovan. Mario i Edo su sjedili kod Šêfke u potkrovlju starog, dvjestospratnog nebodera, koji ni u 2028, na dan kad je napravljen, nije bio čemu. Iako je početni kapital obećavao grandiozno, moderno zdanje u samom centru Sarajeva, neboder je bio sklepan za trećinu početnog iznosa, jer je izbila opšta jagma i pljačka među mnogobrojnim investitorima. Sada je ova jadna, ohrndana zgrada, okružena visokim i daleko modernijim neboderima, bila jedan komični anahronizam.

A anahronizam je bila i Šêfkina međuplanetarna letjelica, u kojoj je planirao odletjeti na Mars da bi obavio, kako je on to govorio, jedan sigurica poslić. „Znači, trebaju mi dva jaka momka, da kontaju stvari, da su sposobna, razumiješ ti mene, da sve kuže i da znaju kad treba da tišu mišu“, namigivao je i plazio jezik svako malo. „I ja mislim da ste upravo vas dvojica takva dva tipa, razumiješ ti mene, da na Marsu neofirno odradimo jednu manju tvornicu displejimplantata.“

Mario i Edo su znali šta je displejimplantat, jer je Mario jedan takav imao ugrađen na zadnjoj strani vrata. Bila je to mala naprava, ekrančić kao implantat na površini kože. Imao je funkciju ukrasa za tijelo i na njemu se mogao prikazivati video ili nepokretna slika po želji.

Šêfko je nastavio: „Elma gore radila, znate Elmu, ma ja, ma ja, ta Elma, e vratila se, kaže fabrika propala, ne trebaju valjda ljudima gore ti displejimplantati, još je rano za luksuz na Marsu. Sve je to sad napušteno, a roba ostala, razumiješ ti mene, na izvolite da neko, ko evo recimo nas trojica, to pokupi.“ Mario i Edo, a naročito Edo, nisu bila takva dva tipa i to je Šêfko sasvim dobro znao. Njima je laskala ova priča i odmah su prihvatili posao. Važnu ulogu u njihovoj odluci definitivno je odigralo i to što su i jedan i drugi bili do krajnje mjere dekintirani.

Letjeli su prema Marsu u Šêfkinoj međuplanetarnoj letjelici, koju je on ponosno nazivao Čelični Soko. Kada ju je Mario prije polijetanja ugledao, pomislio je da bi prikladniji naziv bio Očerupana Kokoška. Bila je to krntija od letjelice oblika izdužene potkovice. Svuda je bila zakrpljena limom, a ponegdje i vratima i haubom najobičnijeg automobila. Sada je na pola puta do Marsa gledao bespuća svemira vireći kroz usko prozorsko okno nepravilnog oblika. Kabina u kojoj su sjedili bila je skučena, pa mu je Edo, sjedeći iza njega, iritantno disao za vratom i neumorno ga podbadao neprijatnim zajedničkim uspomenama:

„Sjećaš se kad sam ti promijenio šifru na ulaznim vratima i kad sam novu šifru odmah zaboravio? Moro si prespavat u hodniku i ušo si u stan tek nekad naredni dan u podne kad je došo majstor. To je bilo presmiješno, sjećaš se, ba?“ Mario se sjećao svake minute te besane noći u hodniku. Pošto ništa nije odgovorio, Edo je nastavio: „Sjećaš se ono jednom kad si se ubio od alkohola, kad si zapeo za moju nogu i licem pao direkt na asfalt? Krv ti je po sata tekla na nos. Presmiješno. Sjećaš se, ba?“ Mario, umjesto da je odgovorio, od nervoze je kao i uvijek počeo trljati dijelove vrata oko displejimplantata koji su se blago zagnojili. Na ekranu se vrtio gif Paje Patka kako namiguje. „Aaaa, vidi frajera, malo te prcam, šta se odmah nerviraš?“ „Uopšte se ne nerviram.“ „Nerviraš, nerviraš, znam ja. Čim se počneš trljat oko displeja znam da se nerviraš.“ „Ne nerviram se.“ „Sjećaš se, nedavno dok si spavo, kad sam ti na displeju promijenio sliku?“ Mario se s bijesom prisjetio jutra kad su mu se svi na ulici smijali iza leđa. Edo mu je na displejimplantat stavio sliku dlakave guzice i njemu je to bilo nadasve smiješno. „Imo frajer guzicu na vratu.“ Mario ostade miran i reče Edi da se ponavlja i da mu svaku priču zna napamet. Šêfko se smijuckao u kontrolnoj kabini, a to je Edo jedva dočekao: „Vidiš, Šêfko cijeni moje fore.“

Sletjeli su na Mars. Obukli su zaštitna odijela, stavili kacige na glavu i izašli na površinu planete. Gravitacija je bila osjetno slabija, te je Edo sa psećom radošću potrčao. Svuda uokolo prostirale su se crvene pustoši. Ispred njih, na omanjem brijegu, nalazila se tvornica displejimplantata. Šêfko je rekao Edi, ne očekujući ni najmanji njegov protest, da pođe prvi i provjeri ima li koga unutra. Edo je sav sretan potrčao u tvornicu. Nedugo nakon toga je izašao, zadovoljno im mahnuo s brijega i rekao da u tvornici nema nikoga.

Unutra su našli pravo napušteno blago. Odmah su se bacili na posao, mada su Mario i Edo radili skoro sve sami na Šêfkinu zapovijest. Mario se malo bunio što gazda samo sjedi i naređuje. Iznosili su teške, drvene kutije pune displejimplantata, niz crveni brijeg do letjelice. Zbog slabije gravitacije, tegljenje kutija je bilo mnogo lakše.

Kada su slobodni prostor u letjelici skoro popunili, Šêfko im je rekao da odu po još jednu kutiju dok on upali i pripremi letjelicu za polijetanje. Otišli su i vratili se s kutijom, ali tamo gdje su do maloprije bili Šêfko i njegova međuplanetarna letjelica, ostao je samo otisak oblika letjelice u crvenom pijesku. Nekoliko sekundi Mario se preznojavao i gubio dah. „Pobjego je! Jebem mu sve, ostavio nas je same u ovoj pizdi materini! Jebem ti sve, Šêfko, jebem ti sve, dabogda ti se ta tvoj krntija zapalila, dabogda pogino!“

Na veliko iznenađenje Marija, Edo se smijao. „Šta se ti, ba, smiješ?“, reče Mario ljutito. „Sjećaš se kad smo po onom pljusku jedva našli taksi i kad sam ja ušo prvi i zalupio ti vrata i reko vozaču da krene bez tebe? Kako si tad pokiso, kako je to bilo smiješno.“ Mario je cijelim putem trpio njegova podbadanja, te mu se na trenutak sve smrklo pred očima. Zamahnuo je šakom i iz sve snage udario Edu u prednji dio kacige. Staklo ciknu i ocrta se razgranata linija oblika munje. „Eeeej, eeeeeeej, stani, bolan, staniiii!“, Edo je ispružio ruke ispred sebe i polako se udaljavao. „Napuklo je staklo, oš da umrem, šta ti je?“ Mario je došao sebi i ubrzo je shvatio da je vrag odnio šalu.

Strasti su se smirile, pa su otišli u tvornicu ne bi li tamo pronašli hranu ili vodu. Zatvorili su ulazna vrata, prošli kroz zaštitnu komoru, zatvorili druga vrata, skinuli kacige i udahnuli tvornički, ustajali zrak. Nakon čitavog sata pretrage, nisu našli ni mrvicu hljeba ni kapljicu vode. Mašine i samo mašine koje su pravile displejimplantate. Ipak, Mario je uspio pronaći jedan sasvim unikatan stroj. „Znaš šta je ovo?“, pitao je Edu dok je kružio oko male, jajolike mašine. Edo reče da ne zna, ali je bio vidno znatiželjan. „Vidiš ovaj dio, e to se stavi na glavu, ove ovdje cijevi s iglama se zabiju u obje ruke i mašina ti onda dadne da još jednom proživiš svoj život, sve isto, od rođenja do sada. Ne kontaš ti da ti se život premotava, sve djeluje pravo, a ‘vamo u stvarnosti neće proć ni pola sata.“ Edo priđe mašini i nasloni na nju dlan. Mario je nastavio: „Kontam, buraz, da se ovom mašinom izgotivimo, malo ti, malo ja, jer realno, nema nam spasa. Niđe ništa, gdje god da krenemo umrijećemo od gladi tamo u pustarama. Realno, bolje da se mi prikopčamo na mašinu.“

Edo se smješkao. „U pravu si. Bolje to nego da umremo u pustinji. Skontaj samo šta ćemo sve opet proživjeti“, Edo je zastao, te je naglo prestao gledati Marija u oči i pogled mu se zalijepi za njegovo čelo. „Nisam ti ovo nikad reko, ali Tara i ja smo se milion puta jebavali tebi iza leđa.“ Mario i Tara su bili u dugogodišnjoj vezi i ni u jednom trenutku nije pomislio da ga vara, naročito ne s njegovim najboljim prijateljem. „Ne ljutiš se? Jelde? Zar je bitno sad?“ Mario stisnu zube od pomisli da će Edi ova mašina opet oživjeti sve te gadne uspomene. A i on sam će proživjeti još jedan život u zabludi, opet će od njega Edo i Tara napraviti magarčinu. I sve to do momenta kada će ga i Šêfko nasamariti i ostaviti ga da trune u ovoj nedođiji na Marsu. Sagnuo se, s poda uzeo nekakvu iskrivljenu šipku i rekao: „Vala nećeš!“

Šipkom je silovito počeo mlatiti mašinu. „Neće mene više niko pravit magarcem, vala neće!“ Komadići mašine su frcali na sve strane, a i žice su već provirile iz pukotina. Edo je ustuknuo misleći da je Mario načisto izgubio razum.

Mario je u trenutku shvatio da su ga čitav život levatili, ko je kako stigao, i nije mogao dopustiti da se tako nešto ponovi, ma makar i u lažnoj stvarnosti ove mašine. Dok je mašina sve više gubila oblik pod udarcima iskrivljene šipke, na njegovom vratu, na ekranu displejimplantata okruženom blago zagnojenom kožom, vrtio gif Paje Patka kako namiguje.


Piše: Saša Džino

(Sva prava zadržava autor)

Leave a Reply

*