Mar 24

SCI-FI PRIČE: Zbog male crne koverte

Panika je vladala Sarajevom tih dana. Grad je ulazio u drugi mjesec karantina i niko nije bio siguran hoće li se groznica pojaviti u nekoj od mahala, ili će možda, nekim čudom, zlo da ih zaobiđe. Panika je vladala i Planetom tih dana. Ipak, Sarajlije se nisu osvrtale na ostatak svijeta. Mučila ih je njihova briga. To što se dešava tamo preko ograde bilo je od drugorazrednog značaja.

Grad je bio paralizovan. Mobilni medicinski timovi su krstarili ulicama i provjeravali rijetke prolaznike. Provjera se sastojala u kontroli osnovnih zdravstvenih parametara. Temperatura, rumene pjege po licu i vratu i drhtavica ukazivali su na sumnju. Između sumnje i karantina u bivšem Kampusu nije stajalo gotovo ništa. Dok trepne okom, nesretnik bi se našao na podu tijelima pretrpane prostorije na čijem ulazu je stajao natpis „IZOLACIJA“. Ustvari, takva osoba bi se mogla nazvati sretnikom, jer… Timovi, pompezno nazvani medicinski, bili su sastavljeni od policajaca, piljara, službenika, sastavljeni od svih osim od medicinara. Ljekari i drugo osoblje činili su posljednji bedem odbrane u bolnicama i domovima zdravlja i nisu ih napuštali bez prijeke potrebe. I tako je sudbina prosječnog stanovnika grada ležala u rukama neukog dobrovoljca, često vođenog pohlepom. I tako su mnogi završavali u jarcima pored puta, pretučeni i opljačkani, jer druge vlasti osim navedene nije bilo. I tako je najsigurnije bilo unutar četiri zida svoga doma. Nekada ni to nije bilo dovoljno.

Vođen oprezom, starac je pažljivo posmatrao raskrsnicu ispred sebe. Nije vidio nikoga u blizini, ali ko zna iza kojeg ćoška Oni mogu da vrebaju. Na jednu patrolu je ranije gotovo natrčao i samo čudo ga je spasilo zla. Zato je odlučio da ostatak puta bude oprezan onoliko koliko se to može biti. „Ipak“, pomisli, „sretno sam stigao dovde, što ne bih prošao i ostatak puta bez problema. Uostalom, šta mi se najgore može desiti. Da mi uzmu poklon.“ Pomislivši na to stisnu čvršće malu crnu kutiju u desnoj ruci. Poklopac kutije krasila je stilizovana crna koverta. Ne. Njegova sestra će dobiti rođendansku čestitku i niko, pa ni Oni, to neće spriječiti.

Pognut, pretrča raskrsnicu i, držeći se zida, pažljivo nastavi duž niza kuća s desne strane. Pređe tako neometan par stotina metara, sjenovitom, skritom stranom ulice, da bi izbio na čistinu koju je morao preći. Ovdje se nije mogao držati sjene. Ovdje se mogao uzdati samo u brzinu i u sreću. Gotovo zatvorivši oči potrča najbrže što je mogao, a onako pognut, teturav, predstavljao je grotesknu sliku. Prvih deset metara ne ču nikakvog zvuka. Niko nije doviknuo niti potrčao za njim. Ostatak puta čuo je, isprva tiho, a zatim sve glasnije, bubnjanje u ušima i vlastiti isprekidan hripavi dah. Vidik mu se zamaglio, a čelo oblio znoj, dok je bolesno srce divlje preskakalo, pokušavajući da vrati ravnotežu otkucaja. Pred samom kapijom skljoka se na zemlju otvarajući usta, žedno grabeći gutljaje zraka.

Pokušao je da ustane, oslonjen na ogradu kada začu oštre glasove.
„Stani.“ „Lezi dolje. Odmah.“
Digao je desnu ruku, uzaludno pokušavajući da dođe do daha, da odgovori na te povike.
„Pogledajte ga.“ „Bolestan je. Ima groznicu.“ „Bježi.“
Začu se kratak rafal, a tijelo se sruši na prašnjavu ulicu. Grčeći se, ruka je ispustila kutijicu koju je do tada brižljivo čuvala. Poklopac s kovertom spade, a iz kutije se prosu fini smeđi prah tek samljevene kafe.

Piše: Adnan Popara
Sarajevo, 03.10.2019. godine

(Sva prava zadržava autor)

Leave a Reply

*